Nakon prošlotjedne kolumne, u kojoj sam pokušao istaknuti važnost suočavanja s negativnim naslijeđem hrvatske države iz devedesetih dobio sam neočekivano veliki broj reakcija čitatelja u svim formama uključujući i jednu razglednicu iz Biograda. Reakcije su najvećim dijelom bile negativne, no samo su me dodatno uvjerile u važnost te teme. Hrvatski političari prije svega, pa onda i ostali, moraju smoći snage i učiniti dvoje: odvojiti pozitivno od negativnoga naslijeđa Domovinskog rata u teškim uvjetima stvaranja državne neovisnosti, a s negativnim se dijelom hrabro suočiti. Taj je proces neobično važan kako bi hrvatska država bila u stanju u jeku intenzivnih integracijskih procesa napokon se pridružiti europskoj obitelji država, prvi put u povijesti, na ravnopravnoj i demokratskoj osnovi.

Isto kao i danas, i sredinom devedesetih točno se znalo se što se dogodilo generalu Blaškiću; da zločin nije naredio on i da je u Haag poslan kao žrtveno janje, a znala su se i imena počinitelja pokolja stotine ljudi u Ahmićima. Zatajivanje i skrivanje dokumenata koji Blaškiću idu u korist sasvim je sigurno jedna od najsramotnijih epizoda bivše vladajuće garniture koja je u sustavu dvostrukog zapovijedanja zapravo pokušavala zamesti trag zločinu. No kada su o tome tada mediji izvještavali, optuživalo ih se za izdaju nacionalnih interesa, proglašavalo ih se sumnjivim elementima, stranim plaćenicima.

Zbog takvih grubih manipulacija i perfidnog igranja na još svježe emocije izazvane ratnim stradanjima, i danas se mnogima teško suočiti s negativnim naslijeđem ratnih događanja početkom devedesetih. Teško je primjerice, istodobno ustvrditi kako je stvaranje Herceg- Bosne bilo logična reakcija na početak srpske agresije, ali i vrlo brzo vojno politička tvorevina koja je, uz blagoslov službenog Zagreba, koristila hijerarhiju dobrim dijelom i kriminalnog miljea. Politička ubojstva, kriminal i šverc, nisu mogli biti temeljem za jačanje Hrvatske, a ponajmanje hrvatskog naroda u BiH. Potpuno promašena politika pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana i njegove desne ruke pokojnoga ministra obrane Gojka Šuška prema BiH, dovela je tadašnju nomenklaturu na ključnim adresama službenoga Zagreba u poziciju da štite prave krivce, a da Međunarodnom sudu pokažu prstom na nekoga koji ionako nije bio jedan od njihovih. Povijest je vrlo brzo pokazala kako je politika skrivanja zločina počinjenih u BiH, ali i u Hrvatskoj imala dalekosežne posljedice po hrvatske interese, a pridonijela je trendu izjednačavanja krivnje u ratu u bivšoj Jugoslaviji.

Umjesto da tu opasnost prepozna odmah, za prekid s takvom politikom nije bilo snage. Umjesto toga, tadašnja je hrvatska politika pribjegla metodama zastrašivanja, obavještajni je aparat upregnut u masovnu akciju prisluškivanja novinara i oporbenih političara kao hrvatskih neprijatelja, a hrvatske građane plašilo se, kao u neka davno prošla vremena komunističke Jugoslavije, unutarnjim i vanjskim neprijateljima, koji ništa drugo ne rade nego samo smišljaju kako uništiti Hrvatsku i Hrvate. Slične metode koristile su se i kada je počelo govoriti o namjernim i nepotrebnim ubijanjima srpskih civila nakon briljantno izvedene akcije oslobađanja okupiranog dijela zemlje. Nešto kasnije izmišljena je i fraza o »rušenju digniteta Domovinskog rata«, koja se posebice koristila svaki put kada je u Zagreb došla haaška optužnica. Rušenje digniteta Domovinskog rata započelo je mnogo ranije, kada su u privatizaciji opljačkani hrvatski građani, a civili ubijani samo zato, jer su bili druge nacionalnosti.

Sada kada je Haaški sud de facto potvrdio Blaškićevu nevinost, istraga o tome komu nije bilo i zašto u interesu da se Blaškićeva nevinost dokaže dobiva dodatno na važnosti. Hrvatska je repove takve politike dugo osjećala. Pred Zagrebački summit 2000. godine, sastanak na vrhu EU-a, na kojem je prvi puta jasno rečeno kako će Hrvatska postati članicom europske obitelji, iza kulisa službeni je Zagreb bio u potpunoj panici – skandalom i nedolaskom priprijetio je tadašnji španjolski premijer Aznar jer su njegove obavještajne službe otkrile da jedan od, tada još aktivnih HV/ HVO generala šverca oružje terorističkoj organizaciji ETI.

Iako je proces suočavanja s istinom bolan i spor, glavni zamah mu moraju dati upravo hrvatski političari i tako, zajedno sa svojim građanima – pridonijeti jačanju digniteta Domovinskog rata i potvrdi suvereniteta države, koja jedino na temelju poštivanja načela pravne države, a ne muteži i laži, može računati na ravnopravno mjesto u međunarodnoj zajednici. Sudbina generala Blaškića i ovotjedna proslava oslobađanja okupirane Hrvatske u »Oluji« trebali bi biti, za početak, dovoljan poticaj.