Smije li se hrvatska javnost radovati puštanju na slobodu Tihomira Blaškića? Može li devedeset posto građana vjerovati kako haaški osuđenik nije kriv? Je li Blaškić u svojoj obrani smio optuživati druge i je li Haaški sud priznao grešku ili je odlučivao na osnovi dva seta potpuno različitih dokaza? Konačno, možda najvažnije pitanje - hoće li biti procesuirani nositelji i zaštitnici one eufemističke "dvostruke linije zapovijedanja", kao i oni koji su uskratili dokumente Blaškićevoj obrani? Nakon što je Blaškić pravomoćno osuđen na 9 godina zatvora, na osnovi 3 od ukupno 19 točaka optužnice, u domaćoj javnosti pojavilo se mnoštvo interpretacija i kalkulacija. Dio javnosti reagirao je emotivno i Blaškićevu, pet puta manju kaznu, prihvatio kao dokaz nevinosti, kao pobjedu pravde. Blaškić je od samog odlaska u Haag bio prihvaćen kao žrtveni jarac. No, on je ipak pravomoćno osuđeni ratni zločinac. Koliko god nije kriv za 16 najtežih točaka optužnice, između ostalih i za pokolj u Ahmićima, toliko je proglašen krivim za zlouporabu ratnih zarobljenika. To je "teško" 9 godina zatvora. Zato on ne bi smio biti heroj, ne bi smio služiti dijelu politike za iskazivanje trijumfalizma, a onom drugom dijelu za novi udar na Haag.

Čule su se i primjedbe na način Blaškićeve obrane. Njegov bivši branitelj Zvonimir Hodak kritizirao je Blaškića što je u svojoj obrani krivnju svaljivao na druge. On je, doduše, svojedobno znao za prave krivce i mogao je to koristiti za obranu klijenta, ali radije se opredijelio za taktiku "dokazivanja nevinosti". Hodak je tada dobro surađivao sa SIS-om Markice Rebića i u suradnji s onima koji su žrtvovali Blaškića kreirao njegovu obranu. Taj put doveo je Blaškića do 45 godina zatvora, što nije mogao promijeniti ni novi branitelj Nobilo. Već je bilo kasno.

Prvostupanjski sud presudu je donio na osnovi dokaza koji su upućivali na Blaškićevu krivnju. Žalbeni sud donio je presudu na temelju sasvim drugog seta dokaza i time nije priznao krivnju, već ispravio krivu presudu. Blaškić je oslobođen odgovornosti za zločin u Ahmićima, ali oni dokazi koji njega spašavaju, optužuju neke druge, prvenstveno Paška Ljubičića. Zato je teško vjerovati da će zločin u Ahmićima ostati nesankcioniran. Nesankcionirani bi, pak, mogli ostati oni dužnosnici bivše vlasti, poput Markice Rebića, koji sada cinično priznaju kako nisu predali dokumente Blaškićevoj obrani jer su ih smatrali "nerelevantnima". Rebićevih grijeha teško da će se netko primiti, jer bi se time otvorili mnogi mračni ormari. Vjerojatnije je očekivati da će se svi zadovoljiti Blaškićevom presudom i ostatak priče prepustiti Haagu. Kako se mnogima ne bi remetio miran san.