AHMIĆI – »Rec' mu nek mi patike donese, vi'š da samo čizme nosam! I da mi ne bi možda kolače pravio?«, komentira Munir Ahmić najavu da bi Tihomir Blaškić mogao posjetiti Ahmiće. Munir nije izgubio osjećaj za bosanski humor, iako mu je 16. travnja 1993. ubijen otac, a on ranjen u nogu pa je danas 70-postotni invalid. No pogrešno bi bilo pretpostaviti da su ahmićke žrtve, ma koliko ne odustajale od šale, zaboravile što se dogodilo.

»Ahmićani su protiv Blaškićeva dolaska u selo. Shvatili bi to kao provokaciju. Poručujem mu neka ne dolazi. Jer, da mu je stvarno žao, pokolj se ne bi ni dogodio. A danas, da ima imalo ljudske savjesti, najprije će poimence reći tko je ubio tih 116 ljudi. Pa nije njih poplava odnijela – 116 ljudi je to! A gdje su tek ostale žrtve zločina u općini Vitez«, kazao nam je jučer Elvedin Kermo, predsjednik udruženja žrtava rata »16. april 1993.« iz Ahmića.

Uistinu, od ostalih Ahmićana doznajemo da je u noći poslije objave nove presude Blaškiću kolona automobila provocirala ljude u Ahmićima, dernjajući se uz zanimljivu inačicu ustaške pjesme: »Evo Jure, evo Bobana, evo Tihomira!« Dok se, u najmanju ruku, od toga ne ogradi, Blaškić ne može računati na povjerenje ljudi koji su izgubili po cijele obitelji.

»Pomirenje, kažu. Ma kakvo pomirenje?! Pa mi se nikada ni sa kim nismo ni svađali! Šta se mi imamo miriti s bilo kim? Pa mi moramo živjeti zajedno, i živimo, normalan je život. Pa svi mi danas radimo kod Hrvata, tu su nam komšije«, kazali su nam kolege Munira Ahmića, s kojima smo jučer razgovarali pored obnovljene ahmićke džamije.

»Vidiš, nitko od nas tu nema posla. Snalazimo se. A ja sam 70 postotni invalid rata, i imam 250 maraka penzije, koja još kasni tri mjeseca. A moj komšija, Hrvat, invalid je 20 posto, i ima više od petsto maraka. I to je to što nas razdvaja! Hrvatska daje njima penzije, a zašto? Jesu li ratovali za nju?«, odmahuje rukom Munir. »Da se ujedinimo, pa svakome isto, i Hrvatima, i našim balijskim penzijama! Kako oni to misle, povjerenje, a njima više, nama manje?!«

»I zašto, ako mu je baš toliko žao i ako mu je BiH sad stvarno njegova država, nije sletio u Sarajevo? Pa za nas je provokacija da slijeće u Zagreb, kao da je to njegov glavni grad! Eto ti Zagreba, bujrum brate, al' ne dolazi mi 'vamo da mi prićaš neke priće«, kaže Munirova ekipa.

Ahmićane nimalo ne fascinira najava skrušenoga Blaškićeva poklona pred pločom sa 116 imena ubijenih pored obnovljene džamije. »Je, tu će se pokloniti, a sutra će ga u Kiseljaku i Vitezu dočekat' k'o heroja, s hrvatskim zastavama i pjesmama! I opet će voz't u kolonama, i opet će hrvatske zastave vijoriti, i opet će nas provocirat'! Pa kako da mu vjerujemo? Neka se ogradi od svega toga, nek kaže da je BiH njegova zemlja, i nek kaže da ko je ubio sve naše u Ahmićima, pa nek se onda ispričava kol'ko oće. Meni i ne mora«, poruka je iz Ahmića.

Kako god bilo, u selu doznajemo da je predsjednik općine Vitez jučer kontaktirao odbor u Ahmićima, koji će danas službeno pripćiti hoće li Blaškić uistinu posjetiti mjesto zločina. Dogodi li se to, moglo bi biti već u četvrtak. »Slika njegova poklona pred pločom ubijenima obići će svijet«, oduševljeni su zagovornici zamisli. No umjesto medijskog pomirenja i obmanjivanja globalnoga auditorija, možda bi ipak bilo mudrije do kraja otkloniti i uzroke i posljedice zločinačke politike koja je Ahmiće i proizvela. A to ne samo da nitko ne čini, nego se nitko ne usuđuje ni spomenuti. Iz perspektive Ahmića – a to je u ovome slučaju jedina moralna perspektiva – to je pravi, neodložni i jedini smislen posao za Tihomira Blaškića. Ako ako samo dođe, slika se i ode – pametnije bi bilo pričekati bolju, pošteniju priliku.