Priča o haaškom uzniku Tihomiru Blaškiću ima svoju ljudsku, pravnu i političku dimenziju, ali i analogne posljedice. Pravda i istina obično jedna drugu relativiziraju, a kako reče jedan hrvatski klasik, "istina je uvijek po pozitivnim zakonima trajno sumnjiva, jer su za autentičnom istinom već stoljećima raspisane tjeralice". Stoga Blaškićeva konačna sloboda i preinačena drakonska haaška presuda sa 45 na 9 godina zatvora nosi koliko osjećaj gotovo nepodijeljene radosti među hrvatskim pukom i satisfakcije traumatiziranoj obitelji i osuđeniku, toliko i niz pravno-političkih kontroverzi. Ova presuda afirmira novi način tretiranja zapovjedne odgovornosti, što besumnje ulijeva optimizam nekim drugim optuženicima, primjerice Ademiju, potencijalno Čermaku i Markaču...

No, euforiji unatoč, bilo bi krajnje neumjesno reći da je Blaškićev povratak kući pobjeda istine i pravde. Točnije je da se radi o ispravljanju nepravde koja je učinjena ovom čovjeku prvostupanjskom presudom, kada je osuđen na tihu smrt, jer 45 godina robije, koliko mu je prvotno "odrezano" na ime zapovjedne odgovornosti za pokolj u Ahmićima, realno jest doživotni gubitak prava na stvarni život. A što se tiče istine i pravde, one tek imaju priliku pobijediti sankcioniranjem stvarnih krivaca za krvavi ratni zločin u Ahmićima. Ljudski, dakle, kako da ne izazove sućut onaj koji je očevidno žrtvovan 1996. g. kada je kao navodni dragovoljac ispraćen u Haag da bi "u ime viših nacionalnih interesa" primio na sebe sve pravosudne gromove koji su prijetili Hrvatskoj "elementarnom političkom nepogodom"?! Teško je ne stati na stranu onoga kojemu su godinama navodno uskraćivani krucijalni dokazi čijim bi se predočenjem odavno obranio makar od najtežih krimena. Kojega su svjesno poslali na giljotinu da bi platio "tuđe krvave račune", a i kada mu je dosuđeno 45 godina (doživotnog) zatvora, očekivali da svoje ljudsko i vojničko dostojanstvo stoički brani šutnjom, navodno radi obrane časti hrvatske države i Domovinskog rata, a zapravo zarad zaštite njegovih "egzekutora".

Blaškićev odvjetnik Anto Nobilo izravno optužuje pojedince iz nekadašnjih obavještajnih struktura da su skrivali dokumente ključne za generalovu obranu. Upire prstom u Markicu Rebića koji se, pak, javno hvali Blaškićevim pismima zahvalnosti, a Nobilu i bivšem premijeru Račanu na dušu stavlja izdaju nacionalnih interesa u ovom slučaju te p(r)oziva Državno odvjetništvo da se pozabavi njihovom krivnjom. Rebić drži da je Račan bio dužan, kao i Nobilo kojega je u "slučaju Blaškić" skupo plaćala država, braniti Hrvatsku i osporiti tezu o međudržavnom sukobu s BiH. Zar je to uopće moguće uz činjenicu Ahmića i inih dokaza kompromitantne Tuđman-Šuškove politike u BiH, provođene preko HR HB, a koja je ratne saveznike pretvorila u izravne neprijatelje, Hrvatsku dovela u izolaciju i na posljetku izvela pred Haaški sud? Naknadno dostavljeni dokazi, o čijem prikrivanju čak i aktualni premijer Ivo Sanader obećava provođenje istrage, uključuje i dopis iz 1994. g. kojim tadašnji šef HIS-a, Miroslav Tuđman, svome ocu, predsjedniku hrvatske države, navodi imena članova ahmićkog "streljačkog voda".

Ergo, ljudski je Blaškića danas, kada se vratio iz mrtvih, nakon što je već bio položen na "oltar domovine", privijati na ranu tronute nacije. Ali, uz sve suosjećanje s ovim uznikom, valja imati na umu da pravno Tihomir Blaškić nije nevin. Devetgodišnja kazna dosuđena mu je zbog lošeg postupanja s civilima, povrede Ženevskih konvencija, a presuda nije donesena konsenzusom. Iako je "aboliran" krivnje za masakr u Ahmićima, kao zapovjednik Operativne zone Srednja Bosna činjenicom ostaje da zločin nije spriječio. Taj teret, reklo bi se, kao moralan čovjek osjeća i sam Blaškić, zbog čega je u prvom danu slobode najavio želju da obiđe Ahmiće i pokloni se žrtvama. Naravno, ako Bošnjaci to prihvate, jer razumije njihovo ogorčenje što za taj strašni zločin nitko nije odgovarao. U tom slučaju sačekat će neko bolje vrijeme. A ono je i Hrvatskoj i te kako nužno. Pravnoj Hrvatskoj koja će naučiti da je prošlo vrijeme heroja iz narodnih predaja i koja će se znati suočiti sa svojom prošlošću i njezinim konzekvencama. U kojoj osuđenici neće biti nagrađivani počastima, pa ni Blaškić (predsjedničkom mirovinom), u kojoj će za zločine odgovarati njihovi stvarni počinitelji jer politika ne može biti iznad zakona, niti se identitet države može graditi na lažnim idolima.