Na natječaj su se prijavili nakon roka za podnošenje ponuda. Iako ih je ta »formalnost« trebala izbaciti iz igre za kupnju Željezare Sisak, isplivali su kao najpoželjniji partneri. No, ne svima. Poželjni partneri bili su sindikatima, dijelu lokalnih političkih struktura, ali i Uredu predsjednika koji se aktivno uključio lobirajući za ruske investitore.

Sindikate je privuklo obećanje o zadržavanju 1.700 radnih mjesta. Na što su pali ostali veliki zagovornici Mečelja, može se samo nagađati. Da su pogriješili, jasno je godinu dana nakon što je ruska tvrtka upalila crnometalurše peći u Sisku. Danas ruski investitor, nastojeći se skriti od javnosti i stečajnog upravitelja Željezare koji bi mu trebao biti prva adresa za pritužbe, među članovima Vlade lobira za izvanserijske uvjete poslovanja. I pobija sve ono na što se obvezao kupujući Željezaru.

Četiri strana ulagača igrala su prema propisanim pravilima i u predviđenom roku snimili pogone Željezare te ministarstvu gospodarstva predali ponude. Postavljajući stvari na realne noge, jasno su poručili da takva Željezara ne može opstati. I nakon ulaganja u obnovu proizvodnje u firmi ne bi moglo raditi više od 1.200 ljudi. No, ta je ralnost u depresiju bacila ponajprije sindikate pa je ruska tvrtka sa zakašnjelom ponudom dočekana kao veliki spasilac. Neprijateljima su se proglašavali svi oni koji obećanjima Mečelja nisu vjerovali pa su od investitora tražili čvrste ugovorne garancije.

Slučaj s ruskom tvrtkom Mečelj mogao bi se vrlo lako pretvoriti u novu gospodarsku aferu Vlade. Tim više jer se potiho odašilju signali da bi aktualna aministracija mogla pristati na promjene ugovora s Mečeljom. Promjene kojima bi zapravo Mečelj Željezaru dobio za jednu kunu i bez ikakvih obaveza. Oni traže izmjene kupoprodajnog ugovora, odnosno povlačenje bankarskih jamstava, dozvolu za otpuštanje radnika kao i dozvolu za rapolaganje nekretninama Željezare. A na tu osnovu gomilaju i dodatne zahtjeve. Zauzvrat su, kako poručuju preko svojih glasnogovornika, spremni u Željezaru uložiti i neke novce.

Ulazeći u Željezaru, Mečelj je jako dobro znao u što se upušta i kakav ugovor potpisuje. Znao je kakvi uvjeti vladaju na domaćem tržištu. No, Željezaru je htio, borio se za nju svim sredstvima i dobio je. Iako su obećali, u nju nisu uložili osam milijuna eura, niti su povećali proizvodnju. Štoviše, ona nikada nije bila manja. Stoga bi aktualna administracija umjesto proizvodnje nove afere Bechtel, od ruskih vlasnika Željezare trebala zatražiti odgovor zbog čega su svom silom htjeli Željezaru. I odbiti njihove zahtjeve jer su znali što i pod kojim uvjetima kupuju.