Vjesnik: 04. 08. 2004.

Šešeljev duh u Zagrebu

Treba nam Europa, to je točno. Ali treba nam i Europska unija. Pozive kakve upućuje Ivanković mogu se čuti još samo u Srbiji. I njima treba Europa, ali ne i Europska unija. Ostati pustim otokom u Europi bedastoća je koja privlači valjda još samo Šešeljeve dečke

JURICA KÖRBLER

Usred ljeta, kada se obično u politici ne događa ništa bitno, hrvatska se politička scena užarila do neslućenih razmjera. Parolama »Sanaderu, treba nam Europa, a ne Europska unija« Nenad Ivanković najavljuje osnivanje nove stranke, a pokazivanje antieuropskog raspoloženja pokazat će i Hrvatska stranka prava Ante Đapića.

Ispod brisača zagrebačkih automobila osvanuli su brojni leci sa slikom Ante Gotovine – i to je sve. Nema informacija ni tko je letak tiskao, niti koja je poruka letka.

Đapić najavljuje i veleplakate s likovima Tuđmana, Šuška, Norca i Gotovine s porukom »Mi ih nismo zaboravili«, a sve je očito planirano kao udar na Ivu Sanadera i njegovu proeuropsku politiku. Hrvatska, brže i neočekivanije, ulazi u fazu oštrog obračuna onih koji su bezrezervno na europskom putu i onih koji bi u posljednjem trenutku okrenuli hrvatski vlak iz Bruxellesa na pusti otok.

Krenimo od Ivankovićeve poruke premijeru da nam treba Europa, a ne Europska unija. Potpuno je u pravu Ivanković da Hrvatima treba Europa. Koliko god su nam usta puna Europe, još smo daleko od nje. Umirovljenici životare sa sto eura mjesečno, zaposleni u strahu za radno mjesto boje se i progovoriti o divljem kapitalizmu koji i dalje caruje Hrvatskom. U džepu nemamo ni toliko da otputujemo do Graza ili Trsta, da o europskim destinacijama i ne govorimo. Ako smo do jučer gradili socijalizam i koketirali s kapitalizmom danas gradimo kapitalizam, a koketiramo sa socijalizmom.

Treba nam Europa, to je točno. Ali treba nam i Europska unija. Itekako. Je li Unija najbolje organizirana, je li dovoljno efikasna, sve to može biti predmetom razmišljanja, ali mi mali – a budimo posve precizni i ne tako važni u Europi – sigurno ne možemo mijenjati realnost. Takve pozive kakve upućuje Ivanković mogu se čuti još samo u Srbiji. I njima treba Europa, ali ne i Europska unija.

Europska unija kao i svaka asocijacija ima svoja pravila koja se moraju poštivati. Često su i nepravedni. Često se provode odluke koje jednima idu u korist, a drugima baš i ne. To je tako, a to neće promijeniti ni Nenad Ivanković niti Anto Đapić.

Hrvatski je premijer pokazao političku hrabrost, za razliku od svoga prethodnika, i povukao poteze koji su Hrvatsku izvukli iz izolacije. Neki su potezi bili bolni, ali mu se mora priznati da ni u jednom trenutku nije ugrozio dignitet Domovinskog rata i branitelja. Ante Gotovina nije zločinac, barem ne dok mu sud to ne dokaže, bio je ratni zapovjednik koji je obranio Hrvatsku, ali je stvarnost takva da nevinost treba dokazati u Haagu. Hoće li se general na to odlučiti njegova je stvar. Vještom Sanaderovom politikom Hrvatska više nije Gotovinin talac.

Sanader se u očima Europljana pokazao vjerodostojnim političarom i to Europa cijeni. Antieuropski juriš hrvatskih desničara sigurno neće ugroziti Vladin europski kurs, ali će Sanadera staviti na političku kušnju. Kako veleplakati ipak ne mogu promijeniti ni povijest niti budućnost, najvjerojatnije se ništa drastično dogoditi neće.

To da sada jasno znamo tko su protivnici hrvatskog približavanja Europskoj uniji – Đapić, Ivanković, Šuvarovi sljedbenici – nije ništa loše. Pa zbog čega bi svi i trebali zagovarati Hrvatsku u EU. Birači će svoje reći, a hoće li HDZ ostati bez članova samo stoga što će Đapić polijepiti plakate, treba pričekati i vidjeti. To je na kraju krajeva unutarnja politička bitka hrvatskih stranaka, potpuno legitimna.

Na sreću, Hrvatska je nezaustavljivo krenula na put prema Europskoj uniji, jedini mogući i jedini pravi. Ostati pustim otokom u Europi bedastoća je koja privlači valjda još samo Šešeljeve dečke. Da ćemo na tom putu progutati mnoge gorke bombone potpuno je sigurno. Da će Unija, takva kakva je, biti i nepravedna prema Hrvatskoj – i to je moguće. Ali, ako ta nepravednost vodi pravnoj državi, poštivanju pravila koja vrijede za sve Europljane, pa neka bude!

Vrijeme vođenja politike na ulici, plakatima i lecima, ipak je polako iza nas. Ali ne treba ni previše drame ako nas Tuđman i Šušak ponovo gledaju s plakata. Možda i u pravo vrijeme. Da ih se pita gdje su nestali dokumenti koji su Blaškića odveli u Haag.

Na svom putu prema Europi Hrvatska će, očito, imati problema i sa svojim euroskepticima, i sa susjedima i s hrvatskim mentalitetom i s nagomilanim pogreškama iz prošlosti. Tako je uostalom bilo i u drugim državama, pa zašto bi Hrvatska bila iznimkom. Trebaju li nam baš sada takve silne kanonade antieuropejstva druga je stvar. Ali svatko bira svoje vrijeme za iskazivanje političkih stavova pa je očito desnica ocijenila da je ljeto, uoči očekivane vruće političke jeseni, najbolji timing za to.

Svi oni koji priželjkuju – napokon – bolji život mogu se nadati da će jesen ipak donijeti definitivni hrvatski pomak prema Europi i Europskoj uniji. Takvoj kakva je. Pa bilo Ivankoviću ili Đapiću po mjeri ili ne.