Sanaderova vlada još nije iznijela vlastite razvojne ciljeve. Zato će se teško oduprijeti i pritiscima MMF-a, jer sama nema što drugo ponuditi. Brod koji plovi bez jasnog cilja, bez kompasa i kormilara, doista nije teško skrenuti s puta

Kakva je to Vlada koja stalno popušta pritiscima Europske komisije, oporbe ili hrvatskih medija, s pravom se pitaju kritičari Sanaderove vlade nakon što je odustala i od direktne nagodbe s Bechtelom. Hrvatska, tvrde oni, nikada nije imala nesigurniju vladu: ona svakih nekoliko tjedana pravi nove ustupke, odustaje od svojih ciljeva, pa funkcionira kao napušteni brod u oluji koja njime vitla po pučini.

Iskustvo u radu Vlade u proteklih pola godine pokazuje da ima dvostruke ciljeve – javne i prikrivene. Vlada javno zagovara demokratski razvoj Hrvatske i proeuropski kurs, a s druge strane pojedinci u Vladi ispod stola žele nastaviti praksu zbog koje su hrvatski građani 2000. godine skinuli HDZ s vlasti. Stoga hrvatska javnost, oporba, mediji i Europska komisija nastoje vratiti HDZ-ovu vladu na put koji je sama proklamirala i koji je u lipnju okrunjen statusom Hrvatske kao kandidata za članstvo u EU.

Uzgred, do Vladine odluke da se izravnom pogodbom dodijeli posao Bechtelu, te da se Škegrinoj tvrtki bez javnog natječaja omogući ulazak u Sunčani Hvar, nije došlo čak ni pod pritiskom HDZ-ovih aktivista i glasača. Ni oni zasigurno neće pohvaliti netransparentni rad Vlade. Do »skretanja s puta« došlo je pod pritiskom pojedinaca u Vladi i oko nje, u Sanaderovoj neposrednoj okolini. Vlada doista nije imala drugog izbora nego, u tim dvama slučajevima, popustiti pritiscima javnosti i obećati da će njezin rad ubuduće biti pregledniji, transparentniji.

Sanaderova vlada, međutim, neće imati drugog izlaza nego prihvaćati MMF-ove pritiske i ideje, jer sama nije na početku mandata objavila vlastiti program koji podrazumijeva obuzdavanje javne potrošnje i vanjskog duga. Sve što je Sanader zasad učinio, bilo je njegovo upozorenje građanima početkom ljeta, kada je rekao da Hrvatska mora mijenjati gospodarski model, jer »ovako dalje više ne može«.

No, Vladina aktivnost ne može se svesti na program štednje u javnim financijama, na kojem inzistira i MMF. Vlada mora ponuditi i svoj program razvoja, kakav je za svog mandata provodila prethodna koalicijska vlast. Račanova vlada je smanjivala onu potrošnju iz državnog proračuna koja se slijevala izravno u džepove stanovništva, a povećavala je novac za investicije. Ubrzano je gradila autoceste, obnavljala željeznice i ostalu infrastrukturu, zbog čega je narastao hrvatski vanjski dug, ali se ubrzao i gospodarski rast. MMF-u se to nije sviđalo, ali ga je bivša vlada uvjerila da se njezin program ne može svesti samo na štednju, jer inače neće biti razvoja.