ULOGA MARKICE REBIĆA U PRIKRIVANJU DOKAZA ZA BLAŠKIĆEVU OBRANU I SKRIVANJU DRUGIH OPTUŽENIKA TEK SE TREBA RASVIJETLITI

Danas je Markica u mirovini. Nešto se sa svojim špijunskim pajdašima neuspješno bavio politikom i sada uglavnom ćakula s istim ljudima, raspravlja o istim temama. Nema više Šuška i Tuđmana, nema mreže špijuna, nema komentara i lažnih intervjua. Ima tek želja da opet nekome važnom i utjecajnom otvori dušu. Tko zna, možda će to biti Mladen Bajić, ako ikada dobije signal da protiv Rebića pokrene postupak zbog prikrivanja dokaza

“Kad vam ja govorim, ja vam govorim točne stvari, ja ne glumim, ne glumatam”. Priznao je to Markica Rebić, najmoćniji šef tajnih službi predsjedniku Franji Tuđmanu u ispovjedničkom razgovoru na Pantovčaku 11. lipnja 1998. godine. Bivšeg šefa SIS-a, zloglasne tajne službe Ministarstva obrane, valjalo bi zbog toga držati za riječ. Jer, ako je doista tako istinoljubiv, samozatajan i skroman, tada bi se njegova priznanja o manipulacijama dokumentima, optuženicima i svjedocima pred Haaškim sudom trebala uzeti s punim povjerenjem. Ako je Markica Rebić stvarno tako iskren, kao što je navodno bio u 45-minutnom privatnom razgovoru s Franjom Tuđmanom nakon što mu je ponudio svoju ostavku, tada su njegova priznanja u vezi s manipuliranjima medijima i novinarima, podvaljivanja nevladinim organizacijama i državnim institucijama, pa i sudjelovanja u frakcijskim obračunima doista dragocjen materijal za sklapanje mozaika o djelovanju tajnih službi tijekom Tuđmanove vladavine.

Ako je sve to istina, a valja se pouzdati u Rebićevu poslovičnu iskrenost, tada se doista može zaključiti da su sve optužbe na račun bivšeg šefa SIS-a, koje se ovih dana mogu čuti u povodu izlaska Tihomira Blaškića iz haaškog zatvora - apsolutno opravdane. Upravo je Markica Rebić u javnosti označen kao glavni krivac za prikrivanje pravih krivaca za pokolj u Ahmićima, kao i za uskraćivanje oslobađajućih dokaza Blaškićevoj obrani. Zahvaljujući tome, Blaškić je u prvostupanjskoj presudi dobio 45 godina zatvora. Sada je vrijeme da se otkrije zbog čega Tuđmanova vlast i njezine tajne službe nisu obrani dostavile one dokumente koji su u žalbenom postupku nakon 2000. godine izvučene iz arhiva i poništile šesnaest od ukupno devetnaest točaka optužnice.

Dobra je to prilika da se vidi tko je zapravo bio Markica Rebić, čovjek koji je nekada drmao hrvatskim tajnim službama. Tko je bio šef špijuna koji je za sebe tvrdio da je samozatajan, a tijekom devedesetih godina običavao impozantnim jeepom cherokeejem parkirati odmah na ulazu u hotel Sheraton. Gdje je u predvorju pijuckao piće i pozirao kao James Bond. Ovo je idealna prilika da se kroz Rebićevo vlastito priznanje Franji Tuđmanu vidi tko je bojkotirao haaške branitelje, prisluškivao nevladine organizacije, pisao komentare u novinama, podvaljivao kompromitirajuće materijale u medije, cinkao stranačke kolege, drugim riječima, “štitio službenu državnu politiku”.

U lipnju 2003. godine Slobodna Dalmacija objavila je u tri nastavka povjerljiv dokument Markice Rebića iz 4. lipnja 1998. godine pod nazivom “Izvješće o radu SIS-a u vezi obrane optuženih Hrvata pred Međunarodnim sudom u Haagu”, kombiniran s transkriptom razgovora Rebića i Tuđmana u Uredu predsjednika održanog sedam dana kasnije. U tih četrdesetak papira sadržana je slika djelovanja tajnih službi, iznesena u prvom licu glavnog aktera. Dakle, u nju ne treba sumnjati.

Krenimo od Haaga. Rebić je s Tuđmanom razgovarao mjesec dana nakon što je Haag uputio hrvatskoj Vladi novi zahtjev za saslušanjem generala Ante Gotovine, a državni vrh taj poziv - navodno - osumnjičenom generalu nikad nije proslijedio. Gotovina je za to - opet navodno - doznao iz večernjeg Dnevnika. U to vrijeme Rebić je, prema vlastitom priznanju, vukao “teška kola suradnje s Haagom”, budući da je Ljerka Mintas-Hodak, predsjednica Savjeta za suradnju s Haagom, postavljala naivna pitanja poput: “Možemo li mi zaista obraniti našu neumiješanost u srednju Bosnu?”. Dakle, cijeli posao pao je na leđa Markice Rebića, “dosta samozatajnog čovjeka” koji je morao “obavještajnim metodama probijati Haaški sud na granici legaliteta”. I sve to bez novca. “Bez likvidne love nema mogućnosti da se radi. To je jedini način na koji mogu držati odvjetnike”, pojadao se Franji Tuđmanu.

U to doba, neposredno nakon smrti Gojka Šuška, Rebićev autoritet u SIS-u počeo se naglo topiti. Šušak ga je pokrivao i na njega pretakao dio svog autoriteta. “Sada Gojka nema, ja sam doveden u sumnju, meni naprosto više ništa ne funkcionira, odvjetnici su mi se otkačili, agentura mi se otkačila, ljudi mi se u službi otkačili, prave se klike, kombinacije o ovom, onom”, redao je Rebić svoje jadikovke. Novi ministar obrane Andrija Hebrang zauzeo je Šuškovo mjesto i odmah počeo uvoditi red. Dirnuo je u mnoga Šuškova osinja gnijezda, od Ljube Ćesića Rojsa do Markice Rebića. Rebić je bio prvi na udaru, što ga je doslovno dovelo do očaja. U jednom trenutku čak se rasplakao pred Hebrangom, a onda skupio snage i Tuđmanu napisao pismo ostavke na svoju poziciju u MORH-u. To ga je i dovelo do Pantovčaka.

Pred Tuđmanom je otvorio dušu. U prethodno sastavljenom Izvješću o radu SIS-a u vezi Haaškog suda obavijestio ga je da SIS u tom trenutku “neposredno štiti četiri tajno optužene osobe iz srednje Bosne”, dok se “ostala dvojica pravodobno obavještavaju o mogućnosti uhićenja”. Radilo se o pravim krivcima za zločine nad Muslimanima u srednjoj Bosni, o ljudima koje je hrvatska vlast sve donedavno skrivala pod lažnim imenima. Preko svoje mreže špijuna SIS je sprječavao prodor haaških istražitelja u podatke obrane hrvatskih optuženika, a kroz ubačene agente u Haaškom tribunalu dobavljao je originalnu dokumentaciju, kao i informacije o tajnim optužnicama, namjerama i aktivnostima tužitelja te angažiranju svjedoka. U tu obavještajnu idilu jedini nemir unosili su odvjetnici. Markica Rebić nije ih mogao podnijeti. Naročito Antu Nobila.

Nobilo je preuzeo obranu Tihomira Blaškića, nakon što je ovaj teška srca “dragovoljno” otišao u Haag. Naime, vidjevši dokumente koje mu je hrvatska vlast stavila na raspolaganje, Blaškić se uspaničio i zbrisao glavom bez obzira, njegov odvjetnik Ante Damjanović dio dokaza sakrio u svoj stan, da bi nakon dva dana SIS u suradnji s vojnom policijom i SZUP-om praktički uhitio Blaškića i isporučio ga u Haag. “Utješna” je bila činjenica da je upravo SIS radio na prikupljanju materijala za obranu. Zato je Rebić bio prisiljen Blaškića upozoriti da bi njegov eventualan “samoinicijativan izvanraspravni razgovor s istražiteljima” predstavljao opasnost za “uspješan ishod obrane”. Drugim riječima, Rebić je Blaškiću zaprijetio da mora začepiti usta, sakrio dokaze i priskrbio mu 45 godina robije. Da plan ne bi propao, Rebić je pripremio i lažno svjedočenje Milivoja Petkovića. Jer, Tuđman se našao pred dilemom: hoće li Petković svjedočiti za Blaškića ili za Hrvatsku.

Paralelno s time Rebić je obrađivao i odvjetnički tim, ali Nobilo i Russel Haymann nisu bili rapoloženi za suradnju. Nisu surađivali sa SIS-om na pripremi svjedoka, dali su Haaškom sudu dokumente na prevođenje čime su “prekršili dogovor da se oni prethodno dostave SIS-u”, financijski su se prebacili na trošak Haaga kako bi bili neovisniji od vlasti, a Rebića je posebno mučilo to što je “odvjetnički tim opterećen ideološko-političkim predrasudama”, “naročito u pogledu uređenja BiH i karaktera rata u BiH”. I ono najgore: “Njihova osobna uvjerenja nisu u skladu sa službenom državnom politikom”, rekao je Rebić Tuđmanu. Nobilo i Haymann, kao i Goran Mikuličić i Božo Kovačić, optuženi su da “brane interese RH minimalno”, samo koliko je bilo potrebno prema njihovu nahođenju za branjenike.

Kako i ne bi, kad su druga specijalnost Markice Rebića bili mediji. Njegovi talenti naprosto su se morali manifestirati i kroz novine. Posebno komentare. Prema vlastitom priznanju, od 1996. godine objavio je 260 priloga u novinama. Pisao je osobno intervjue, pitanja i odgovore za generale u sklopu akcije Polino za vraćanje ugleda časnicima nakon Oluje, a sa svojim kumom Milanom Ivkošićem sastavio je tridesetak komentara u Večernjem listu. “Mi zajedno to radimo”, hvalio se Rebić. “Mnoge piše sam, ali mi zajedno navečer sjednemo kod mene doma i idemo, što ćemo”. Istina, imao je medijski manipulator određenih problema sa Slobodnom Dalmacijom. On je napisao desetak komentara, a Kutle ih nije htio staviti u svoje novine. To je ljutilo i samog Gojka Šuška, ali se on samo “povukao u sebe”. Markica s Kutlom nije razgovarao više od dva puta, ali zna da je Ivić Pašalić s njim bio dobar te da je to “s jedne strane bila grupacija”.

“Isto kao što se nikada nisam bavio prljavštinama po novinama, ja nijednog članka u životu nisam objavio protiv nekog čovjeka iz hrvatske vlasti, nikada, to vam se djetetom kunem i meni je naprosto neshvatljivo da mene može netko povezati s Imperijalom”, kazao je Rebić Tuđmanu, a ovaj tobože iznenađeno upitao. “A tko te povezao?”. “Cijeli grad o tome priča”, objašnjava Rebić i odmah objašnjava kako je Imperijal obična “kurva” koja radi s onim tko plati, a napajaju se iz nekoliko izvora. Prvi: Ivić Pašalić. Drugi: Miroslav Kutle. Treće: SZUP Smiljana Reljića, kad su njegovi osječki operativci podvaljivali Anti Nobilu u vrijeme suđenja djelatnicima SZUP-a Osijek zbog ubojstva Šefika Mujkića u Slavonskom Brodu. Četvrto: Fikret Abdić preko Jure Klarića. Kod Markice Rebića svi su na broju.

Pa i Miroslav Tuđman. Nekadašnjeg ravnatelja konkurentskog HIS-a, a još važnije sina predsjednika države, samoljubivi Rebić cinkao je vlastitom ocu da se ovaj druži s Nevenom Baračem. Vidio ih je,kaže, u hotelu Intercontinental na kavi, kad se slučajno i zaposleni šef hrvatskih špijuna zatekao u baru. “Miro se s Baračem družio”, iznenađeno je upitao Tuđman, a Rebić podastro uvjerljiv dokaz: “Ja sam osobno to vidio svojim očima”. Vidjevši da u tom cinkanju ne pliva najbolje, odmah se ogradio: “Nisam ja osoba koja bi mogla procjenjivati te relacije, možda se tu radi o nekim stvarima koje su meni nepoznate, koje su O.K”. Tvrdio je kako osobno nema nijednog tajkuna prijatelja, ni jedan tajkun mu u životu nije platio ručak.

Pored toga, Rebić je nanjušio da bivši SIS-ovci Miro Laco i Ljubičić Šveps opslužuju tjednik “Nacional”, da su povezani s Tomislavom Karamarkom i Vladimirom Faberom iz Policijske uprave zagrebačke, da u Ministarstvu vanjskih poslova kontaktiraju s Ivom Sanaderom, te da preko njih Hrvoje Šarinić nastoji dobiti podatke iz MORH-a. Stvarno, trebalo je sve to popamtiti.

Tuđman je bio više umoran, nego impresioniran Rebićevom ispoviješću. “Što ćemo s tobom? Što ćeš ti sa sobom ili što ćemo mi s tobom”, upitao je Rebića, ne znajući što da misli o svom glavnom obavještajcu koji mu je izravno podređen. Nije dugo čekao na odgovor. “Ono što sam tražio nije nikakva ucjena, nikada nisam ništa ucjenjivao, no minimum koji tražim je da me imenujete pomoćnikom ministra za sigurnost, da dobijem čin general-bojnika, da mogu raditi stvari”, zatražio je Rebić, a umorni predsjednik države nije imao snage na kraju razgovora reći ništa više nego “Dobro Markice, idi raditi svoj posao, dobit ćeš čin generala”. Lukavi Markica tog je dana na Pantovčak došao s ostavkom, a otišao sa činom generala. Impresivno.

Danas je Markica u mirovini. Nešto se sa svojim špijunskim pajdašima neuspješno bavio politikom i sada uglavnom ćakula s istim ljudima, raspravlja o istim temama. Nema više Šuška i Tuđmana, nema mreže špijuna, nema komentara i lažnih intervjua. Ima tek želja da opet nekome važnom i utjecajnom otvori dušu. Tko zna, možda će to biti Mladen Bajić, ako ikada dobije signal da protiv Rebića pokrene postupak zbog prikrivanja dokaza. Samo, trebalo bi provjeriti koja je Rebićeva verzija istinita. Ona u kojoj danas tvrdi kako je njegov SIS odlično surađivao s Antom Nobilom na slučaju Blaškić i davao mu sve dokumente ili ona koju je ispričao Franji Tuđmanu? Je li prava verzija ona prema kojoj je “SIS imao satima i danima otvoren link s Nobilom” ili ona prema kojoj je Nobilo odbija suradnju i zaobilazi SIS znajući da na taj način nikako neće spasiti Blaškića duge robije? Teška su to pitanja, ali došlo je vrijeme da ih netko napokon postavi. U malo ozbiljnijem razgovoru od onog održanog na Pantovčaku 11. lipnja 1998. godine. I sa sretnijim ishodom.