Samo dan uoči izricanja pravomoćne presude generalu Tihomiru Blaškiću, predsjednik Republike Stjepan Mesić na prijedlog ministra obrane donio je odluku o njegovu umirovljenju. Time je preduhitrio zakonske odredbe prema kojima pravomoćno osuđene vojne osobe gube čin i sve povlastice koje iz njega proizlaze, uključujući i mirovinu. Umirovivši Blaškića, a i drugog haaškog pritvorenika generala Milivoja Petkovića, predsjednik Mesić osigurao mu je da nakon izlaska iz zatvora dobije mirovinu u skladu sa činom i položajima u vojsci koja je zauzimao.

Blaškiću će po izlasku iz zatvora, baš kao i Mirku Norcu nakon pravomoćne presude u postupku pred Županijskim sudom u Rijeci, po sili zakona biti oduzet čin u skladu sa člankom 166. Zakona o službi u oružanim snagama. Prema tom članku, vojnoj osobi oduzima se čin ako je pravomoćnom presudom osuđena na bezuvjetnu kaznu zatvora dulju od tri godine za kazneno djelo počinjeno s namjerom. Time će Blaškić izgubiti čin generala i bit će mu zabranjeno u svečanim prilikama nositi odoru Hrvatske vojske.

Međutim, ono najvažnije mu ipak ostaje - mirovina koju je zaslužio na mjestu glavnog inspektora HV-a. U Uredu predsjednika objašnjavaju kako Blaškić neće dobiti nikakvu famoznu "predsjedničku mirovinu", već da ga je Predsjednik republike kao vrhovni zapovjednik umirovio u skladu s ovlastima, ali tim aktom, navodno, nije odredio nikakva primanja viša od predviđenih. General Milivoj Petković umirovljen je zajedno s Blaškićem jer mu se bližio starosni rok za odlazak u mirovinu.

Taj Mesićev čin izazvao je pažnju u javnosti, dijelom čak i kontroverze. Naime, mnogi su se pitali je li bilo moralno od Predsjednika države da preduhitri odluku žalbenog vijeća Haaškog suda i tako pravomoćno osuđenog ratnog zločinca ipak nagradi mirovinom. Sama činjenica da je to učinio dan prije izricanja pravomoćne presude pomogla je javnosti da uopće primijeti taj potez, jer da je ona donesena u protekle četiri godine vjerojatno bi prošla nezapaženo. Ovako, bila je protumačena kao Mesićevo spašavanje Blaškića kojeg je Haag osudio na devet godina zatvora zbog ratnog zločina.

Osim što se ova odluka može gledati i kao još jedno Mesićevo nasjedanje na prijedlog Vlade, očito takvo umirovljenje, kao i sve ono što je uslijedilo nakon Blaškićeva dolaska u Hrvatsku, otvaraju brojna etička pitanja. Prije svega, upitna je spremnost Hrvatske da se suoči s neugodnim činjenicama, poput one da je Tihomir Blaškić ipak osuđen za ratne zločine. Pritom je čak i odsjedio veliki dio kazne, ali još uvijek nije oslobođen, nego je tek uvjetno pušten dok mu za osam mjeseci ne istekne cijela kazna.

- To je politikantstvo. Političari koriste osobu Tihomira Blaškića u promidžbi, ali ne njega i njegove djece, nego svoje politike. To je jasno, ocijenio je don Ivan Grubišić, profesor etike, analizirajući poteze vlasti prema generalu Blaškiću, osuđenom na devet godina zatvora. Pritom Grubišić podsjeća kako je Ivo Sanader svojedobno bio šef Tuđmanova kabineta i sigurno je znao za sve događaje u ratu, ali danas je njegova procjena očito drukčija.

Tihomir Blaškić svojim je umirovljenjem od hrvatske države zapravo nagrađen, nakon što je od Haaškog suda kažnjen za ratne zločine. U nekim drugim državama i u nekim povijesnim primjerima odnos vlasti prema ratnim zločincima bio je potpuno drugačiji. Teško bi potpredsjednica Vlade mogla u svom kabinetu ugostiti ratnog zločinca i obećati mu pomoć države, ne samo njemu nego i drugim optuženicima za ratne zločine. Pa čak i onima koji su, poput Darija Kordića, već osuđeni na 25 godina zatvora. Time se ne šalje samo poruka kako Hrvatska ne priznaje presude Haaškog suda i, zapravo, želi pomilovati osuđenike, već istodobno poručuje domaćoj javnosti da ne priznaje mogućnost da je neki hrvatski branitelj u prošlim ratovima mogao počiniti ratni zločin. Ako je netko i osuđen za zločin, država će se prema njemu ponašati kao prema zaslužnom branitelju.

- Ako ništa ne dokrajči Hrvatsku, onda će ju uništiti sve privilegije koje Jadranka Kosor obećava braniteljima kojih sada ima gotovo 600 tisuća. To je katastrofa. A to je opet politikantstvo. Oni čine sve da smire situaciju u odnosu prema braniteljskim udrugama, što je veoma neiskreno, komentira don Grubišić, istaknuvši kako je Blaškić osuđen na devet godina, a primjerice Biljana Plavšić na 11, pa se zato o Blaškiću "ne može baš govoriti kao o moralnom liku iza kojeg bi čovjek stao".

- On je bio poslušnik. On nije zapovjedio Ahmiće, ali zločini su se dogodili u to vrijeme i pod okriljem određene politike u kojoj je on bio general, kaže Grubišić, zaključivši kako hrvatska država svojim tretmanom osuđenih za ratne zločine izjednačava sve branitelje - one nevine s onima koji su zapovjedili, tolerirali ili počinili zločine. A to bi Hrvatsku, osim financijskog, moglo dokrajčiti na puno gori način - moralni.