Naravno, svaki od tužitelja koristi osobnu metodu kojom će provjeriti dokument i procijeniti njegovu izvornost. Ali ako je do nekog dokaza došao na zakonit način, onda će bez mnogo dvoumljenja iskoristiti taj dokument u postupku, zaključio je Bajić

ZAGREB - »Za tužiteljstvo je svaki dokument valjan ako se do njega došlo na zakonit način, od ovlaštene osobe i iz tijela ovlaštenog za skupljanje, obradu i pohranu odgovarajuće dokumentacije«, rekao je u ponedjeljak Vjesniku glavni državni odvjetnik Mladen Bajić nakon što su se pojavile sumnje u autentičnost dokumenata na kojima se temelji presuda Tihomiru Blaškiću, a time i dokumenata koji su se dostavljali Haagu. »To znači da se tužitelji naslanjaju na ona tijela i one pojedince koji raspolažu određenom dokumentacijom, koji svojom službom i odnosom prema sadržaju dokumenata koje tužiteljstvo traži u nekom postupku potvrđuju izvornost sadržaja. Sve dalje od toga bilo bi miješanje tužiteljstva u tuđe poslove«, kazao je Bajić.

»Naravno, svaki od tužitelja koristi osobnu metodu kojom će provjeriti dokument i procijeniti njegovu izvornost. Ali ponavljam, ako je do nekog dokaza došao na zakonit način onda će bez mnogo dvoumljenja iskoristiti taj dokument u postupku«, zaključuje Bajić.

Naravno da sumnja koju je na dio dokumenata na kojima se temelji presuda Tihomiru Blaškiću odvjetnik Ivice Rajića Željko Olujić iznio u interesu i samo u interesu svojeg branjenika. No, implikacije te sumnje imale su ovih dana u hrvatskim medijima i druge izvore. Naime, Hrvatska je jedna od rijetkih država u kojima bivši policajci i bivši obavještajci mogu bez mnogo ustručavanja iznositi svoja mišljenja i ocjene o ljudima i događajima koje su za vrijeme službe operativno obrađivali. Tako je nedavno u jednom tjedniku bivši savjetnik predsjednika Republike za obavještajne poslove Željko Bagić prikazao sebe i svoj rad gotovo do u detalje. Na stranu to što je pritom sebe prikazao kao ključnog »odvjetnika« za mnoge od haaških optuženika. Ali činjenica da je on sam, navodno, prebirao po dokumentaciji u Uredu predsjednika Republike i određivao što će ići, a što ne u Haag, daju donekle za pravo sumnjati da je i Olujić djelomično u pravu.

Taj detalj je itekako važan upravo zato što se državno odvjetništvo trenutačno ne samo priprema, nego i konkretno bavi prikupljanjem nove dokumentacije, otkrivanjem novih arhiva u kojima su pohranjene činjenice o nečijoj odgovornosti, civilnoj, vojnoj i policijskoj u vrijeme od 1991. do 1995. godine. Pritom nije na odmet spomenuti da je Vjesnik već dosta davno uspio saznati da je u tom poslu državno odvjetništvo naišlo na mnogo rupa u dokumentaciji iz Domovinskog rata. Posebice »rupičasta« je dokumentacija MORH-a, Ureda predsjednika Republike, obavještajnih organizacija, a tek manjim dijelom policije. Zna se da je ruke u arhivima svojeg oca, pokojnog predsjednika, imao i Miroslav Tuđman, bivši šef svih obavještajnih službi u zemlji. Što je on uzeo iz tih arhiva, o kakvim je dokumentima riječ, možda će se saznati jednoga dana. Naravno, cijela ta situacija s dokumentacijom imat će svoje političke, unutarnje i vanjske posljedice. Nemoguće je, naime, shvatiti da se dokumentima moglo, pa izgleda još uvijek i može, poigravati.