Bolje obaviješteni dio hrvatske političke i ine javnosti ne bi trebao ostati previše začuđen nad činjenicom drastičnog smanjenja kazne Tihomiru Blaškiću, kada je bilo dobro poznato da je njegovo izručenje naređeno izravno od bivšeg predsjednika Tuđmana, imalo za cilj prikriti stvarne naredbodavce i izvršitelje zločina u Ahmićima, dok se je Blaškića obvezalo i ucijenilo na šutnju, ukoliko želi da mu se zbrine obitelj i plaća goleme troškove njegove obrane. U tom smislu Blaškić je i sam bio sukrivac za izricanje drastično visoke kazne, jer do prvostupanjske presude nije pomogao sudu u rasvjetljavanju svoje i uloge drugih u ratu između Hrvata i Muslimana u srednjoj Bosni 1993. godine.

Dakle, prema Blaškićevoj presudi jedine legalne oružane postrojbe na tlu BIH s hrvatske strane bile su zapravo postrojbe HOS-a, mješovite jedinice, sastavljene od katolika, muslimana i pravoslavaca, čije je ratno vodstvo Tuđman naredio fizički likvidirati. Nažalost, sve ono što je branilo opstanak cjelovite BIH s hrvatske strane, Tuđman je uništio a egzekutori do danas nisu kažnjeni, već primaju od MORH-a generalske mirovine i dr.

S relativno blagom Blaškićevom presudom kažnjavanje Tuđmanove, Šuškove i HDZ-ove politike za rat u BIH daleko je od završetka, kao što je daleko od svake istine, nakon Blaškićeve presude, tzv. Deklaracija o dignitetu domovinskog rata koju su donijeli Račanovi, Tomčičevi i Pusićkini šarlatani u Hrvatskom saboru 2000. godine. Vidjet ćemo, tko će i kada ukinuti tu hrvatsku parlamentarnu laž od koje se mora crvenjeti svaki častan građanin naše države Hrvatske.

To sve odlično ilustrira nedavni serijal optužnica (Prlić, Praljak, Ćorić, Stojić, Petković, Pušić), koji je izravna posljedica primjene političke i vojne koncepcije diobe Bosne i Hercegovine, nasuprot političkoj koncepciji obrane cjelovitosti BIH i njezinom prirodnom savezu s Republikom Hrvatskom. Ovu potonju koncepciju najodlučnije sam zastupao u ime nekadašnje Hrvatske stranke prava, međutim, tadašnja Tuđmanova vlast, zlorabila je sve metode političke i fizičke eliminacije da bi porazila represivno, kada nije mogla politički, ovu, tada jedinu spasonosnu formulu za zajedničku obranu od velikosrpskog agresora.

Odavno je poznato nekim istaknutim političarima i međunarodnim krugovima da su bivši predsjednik Republike Hrvatske i njegovi najbliži suradnici pripremali, organizirali i izveli oružanu intervenciju na susjednu BiH tzv. sporazumom u Karađorđevu iz ožujka 1991.g., što je imalo za posljedicu masovna razaranja, teške ratne zločine, pogibije više tisuća civilnog stanovništva, strahovitih patnji civilnih i vojnih osoba deportiranih u koncentracijske logore, čudovišan i nehuman postupak sa ratnim zarobljenicima, preseljavanje stanovništva radi etničkog čišćenja.

Londonski »Times« od 12.srpnja 1991.g. – prenio je vjerodostojno izjavu Maria Nobila, tadašnjeg savjetnika predsjednika RH Franje Tuđmana, koji je listu »Times« potvrdio »kako je doista došlo do tajnih razgovora između vođa Srbije i Hrvatske, oko rješavanja jugoslavenskog sukoba komadanjem RBiH, te stvaranja islamske tampon-državice među njima, zatim da su Tuđman i Milošević prilikom najmanje dva susreta raspravljali o ovoj nagodbi, te da je ključni dio pregovora bio stvaranje muslimanske države u RBiH, te dobrovoljna razmjena pučanstva«, no sačuvane su i audio vrpce dogovora na vrhu između ove dvojice.

Već letimičan uvid u zaključke radnog sastanka predsjednika kriznih štabova hercegovačke i travničke regionalne zajednice održanog 12.studenog 1991.g. u Grudama, kojem je predsjedavao Mate Boban sa Dariom Kordićem, u kojima se »RBiH proglašava nepostojeća suverena RBiH, u kojoj bi hrvatski narod bio osuđen na genocidni i povijesni nestanak, zatim se traži proglašenje Hrvatske banovine u RBiH, njezino izdvajanje i priključenje RH, i vojničke pripreme za sukobe sa svim onim snagama koje će pokušati zaustaviti ovaj neminovan proces u stvaranju slobodne hrvatske države «, pokazuje da su se pripremali agresivni planovi za osvajački pohod protiv vlastite zemlje, Bosne i Hercegovine. Posebno je indikativno da je na dan pada Vukovara pod velikosrpsku okupaciju 18. studenoga 1991., Mate Boban u Grudama proglasio postojanje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i osnutak HVO-a, kao pandan Republici Srpskoj Radovana Karadžića.

U cilju provođenja HDZ-ovske politike u RBiH, radi njene podjele između Hrvatske i Srbije, te radi izazivanja rata između hrvatskog i bošnjačkog naroda, naređeno, organizirano i izvedeno je 9.kolovoza 1992. ubojstvo više osoba i to vojnih časnika oružanih snaga BiH: general-bojnika Blaža Kraljevića (osobe s najvišim vojnim činom oružanih snaga RBiH u to vrijeme u zapadnoj Hercegovini), Marija Medića, Osmana Maksića, Šahde Delića, Marka Stjepanovića, Ivana Granića, Gordana Čuljka, Vinka Primorca i Rasima Krasniqia, koji su ubijeni iz vatrenog oružja od strane pripadnika oružanih snaga postrojbi HVO-a, nakon čega, gore navedeni, nisu prijavili to kažnjivo djelo, te su sakrivanjem svih pojedinosti, pa i imena sudionika događaja i prikrivanjem tragova, i na drugi način pomogli počiniteljima toga djela, a sve kao suizvršitelji, poticatelji, nalogodavci i pomagači.

U proljeće ove godine podignute optužnice protiv Prlića, Stojića, Ćorića, Petkovića i Praljka izostavljaju ovaj težak ratni zločin (navodno zato jer se je dogodio između oružanih formacija, pa ne potpada pod Statut Haškog suda), ali je činjenica da svi sukobi opisani u ovim optužnicama počinju od kolovoza, rujna i listopada 1992. godine kada je napadnuta općina Prozor. Ovi sukobi bili su do tada nemogući upravo zbog postojanja snažnih postrojbi HOS-a, sastavljenih pretežno od katolika Hrvata i muslimana Hrvata i Bošnjaka, međutim zločinom ubojstva ratnog zapovjednika bosanskohercegovačkog HOS-a generala Armije BIH Blaža Kraljevića, uklonjena je glavna zaštita i obrana saveza bosanskohercegovačkih Hrvata i Muslimana. Međusobni bratoubilački rat mogao je započeti.

Važan dokaz samovolje i autoritarnosti bivšeg predsjednika Republike Franje Tuđmana jest i njegovo obraćanje od 10.travnja 1994. g. Saboru RH, kada je izjavio »da je Šušak provodio hadezeovsku politiku u BiH, preko koga sam ja mogao provoditi hadezeovsku politiku da nam Hercegovina ne ode u HOS, u ekstreme i koji je zaista provodio središnju hadezeovsku politiku, koji se pokazao umješnim u veoma zamršenoj situaciji u kojoj smo mi bili, ratujući u Hrvatskoj, a poslije u BiH«, čime je Tuđman javno priznao da je vodio rat u BiH protiv suvereniteta i teritorijalnog integriteta tada već međunarodno priznate BiH, fizički uklanjajući pripadnike oružanih snaga BiH u zapadnoj Hercegovini.

U dokaznim prijedlozima podignutih haških optužnica protiv šestorice, nalazi se niz izjava imama i hodža Islamske zajednice BiH o ratnim zločinima na području zapadne Hercegovine, o osnivanju zatvorskih logora u kojima su vršena mučenja, masakriranja i ubijanja zatočenika, čime su počinjena najteža kažnjiva djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava uključujući etnička čišćenja, preseljavanja stanovništva, zamjene teritorija, utemeljivanja koncentracijskih logora, mučenja i zlostavljanja civilnih i ratnih zarobljenika, ubojstava pripadnika oružanih snaga RBiH, uključujući i najviše vojne časnike.

Osim toga, Tuđman i vrhuška HDZ-a aktivno su pomagali i snabdijevali oružjem, naftom i hranom velikosrpskog agresora i njegove pomagače u BIH, te napokon pristali uoči akcija Oluje 1995. godine na stvaranje tzv. male-velike Srbije(izjave Nikice Valentića, Hrvoja Šarinića, Fikreta Abdića itd.).

Samo su beskrajno naivni mogli očekivati da se odgovorni za protuhrvatsku politiku i rat u Bosni i Hercegovini neće kad-tad naći na optuženičkoj klupi, od koje su se samo smrću spasili Tuđman, Šušak, Boban, Bobetko i drugi. Treba reći da šestorica optuženih, koje je Haški sud upravo pustio da početak suđenja čekaju na slobodi, ipak nisu ni glavni niti jedini krivci za sve loše što je proisteklo iz provedbe pokušaja podjele BIH između Tuđmana i Miloševića, koja je zaustavljena tek Washingtonskim sporazumom u ožujku 1994. godine.

Naposljetku, ne treba zaboraviti da su u strahu od posljedica promašene i kriminalne politike u BIH, Tuđman i vladajuća HDZ vrhuška sustavno uništavali vladavinu prava i demokratski višestranački sustav, ljudska i socijalna prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, uspostavljajući umjesto demokratskog – autoritarni politički sustav, suspendirajući ustavnu ulogu parlamenta, uspostavljajući stranačku HRT, ne surađujući istinski sa Međunarodnim sudom u Den Haagu, što je Republiku Hrvatsku dovelo do dugogodišnje međunarodne izolacije, čije posljedice plaćamo i dan današnji, jer je Republika Hrvatska i nakon Blaškićeve presude neizravno optužena pred Haškim sudom za pokolj u Ahmićima i drugdje, reagira Dobroslav Paraga, predsjednik Hrvatske stranke 1861.