Prihvaćanjem Stabilizacijskog programa u jesen 1993. godine, Hrvatska se implicite, i bez znanstveno i analitički utvrđene spoznaje o posljedicama, odredila prema korporacijskom konceptu gospodarstva. Radi se o obrascu koji u središtu interesa, ali i gospodarskog sustava, postavlja veliku organizaciju, međunarodno umreženu, čiji su ciljevi koncentrirani na stjecanje financijske i tržišne kontrole i moći. Strategijska orijentacija korporacijskih organizacija u odnosu na tranzicijske zemlje, postavljena je već početkom devedesetih godina, prema sljedećim ciljevima: prvi, korporacijske sustave u tim zemljama treba privatizirati brzim postupkom, što je početni uvjet za njihovu akviziciju; drugi, makroekonomsko okružje, posebice sustav cijena, tečajeva javne potrošnje i plaća, treba stabilizirati na način da se stvore sigurnosni uvjeti za kapitalske plasmane i da se obore troškovi gospodarstva i društva; i treće, treba zbog zakonite redukcije radne snage koja će privatizacijom i restrukturacijom korporacija biti izazvana, razvojnu politiku kanalizirati prema malom i srednjem poduzetništvu na način da ono bude korporacijski kompatibilno, a ne konkurentno. Izložena strategijska orijentacija globalnih korporacijskih sustava u tranzicijskim zemljama je gotovo u potpunosti ostvarena. Iznimku su činile jedino Slovenija i Poljska, gdje su države odbacile korporacijski obrazac zamijenivši ga regulativnim, dok je u Hrvatskoj, djelomično zbog rata, ali i specifičnosti sive ekonomije, proces neznatno vremenski pomaknut.

Međutim, ostaje činjenica kako su ciljevi korporacijskog kapitala u Hrvatskoj ipak ostvareni, budući da su najbolji dijelovi gospodarstva privatiziran. Valja upozoriti kako se aktualna strategijska orijentacija korporacijskih sustava prema tranzicijskim zemljama u odnosu na prethodno opisanu mijenja.

Naime, u nastupajućem će se razdoblju korporacijski sustav orijentirati na izvoz kapitala iz tranzicijskih zemalja prema zemljama niže cijene radne snage, s time što će se ulaganja u tim zemljama jedino orijentirati na područja trgovinske infrastrukture (kako bi se očuvala tržišta), rijetke resurse (voda, more, zemlja, šume) i u turizam receptivnog tipa. Isti procesi, ista strategija, očekuju i Hrvatsku, neovisno o njezinu integracijskom određenju u političkom smislu. Stoga je razumljivo kako velike hrvatske tvrtke, neovisno o nositeljima vlasništva (domaće, inozemno), ne mogu očekivati ozbiljnija kapitalska ulaganja u budućnosti.

Budući da Hrvatska svoja tri ograničenja egzistencijalnog značenja — nezaposlenost, inozemni dug i standard stanovništva — može riješiti samo reindustrijalizacijom (obnova proizvodnje i proizvodnog sektora), onda je očito kako se njezini nacionalni interesi nalaze u izravnom sukobu s korporacijskim ciljevima. Taj je sukob, zbog opće političke kratkovidnosti i statusnih ograničenja koja smo mi benevolentno prihvatili, duhovne inertnosti i intelektualnog klijentelizma, ali i zbog sitnih interesa i široke korupcije, te nemoći sindikata i cinizma takozvanog civilnog društva, bio do sada potiskivan i guran u duboku pozadinu, dok su rijetki "svjedoci istine" bili drastično atakirani. Ne treba biti dalekovidan za zaključak da će sukob hrvatskih nacionalnih interesa i korporacijskih ciljeva dobivati na intenzitetu.

Naime, korporacijski kapital, i sam podložan nemilosrdnoj tržišnoj i financijskoj konkurenciji, mora, kao što je rečeno, sve intenzivnije ulagati u zemlje s jeftinom radnom snagom i istodobno se boriti za opstanak na već osvojenim tržištima. Taj imperativ znači, u Hrvatskoj investicije u tržišnu infrastrukturu, i sve više u turizam budući da je zemlja uložila u prometnu infrastrukturu, koja implicite upravo sektorima usluga povećava profite. Financijski kapital nacionalne provenijencije slijedit će taj put, što će značiti i njegov sve naglašeniji odlazak iz Hrvatske. Opisani slijed ekonomskih zakona ne mogu i neće preokrenuti nikakve političke integracije jer i one doživljavaju istu sudbinu. Riječju, pomaknuti Hrvatsku nije moguće prilagođavajući se gospodarskim koncepcijama užeg i šireg okružja u čijem ishodištu stoji korporacijski obrazac, već radikalnim prekidom s njima, odnosno izborom vlastite autohtone gospodarske politike s ciljem zapošljavanja i reindustrijalizacije. Radi se najprije o promjeni gospodarskog koncepta koji, slijedom ciljeva zapošljavanja i reindustrijalizacije, treba ulogu korporacije podrediti nacionalnim interesima, ne lišavajući je njezina tradicionalnog određenja. Istodobno, i u skladu s tim zaokretom, treba urediti glavne odrednice makro i mikrosustava zemlje. U prvom redu povezati politiku ciljeva i sredstava na način definiranja potpune odgovornosti hijerarhijskim slijedom. To pak neprijeporno traže i novu politiku i nove ljude.