Sada to više nije totalni rat protiv fatalnog terorizma, nego ideološka borba protiv ekstremista koji ne vjeruju u slobodna društva i koji se koriste terorizmom kao oružjem kako bi uzdrmali savjest slobodnog svijeta. Bush je pritom zaboravio spomenuti u što vjeruju ti preslobodni ekstremisti. Njegova je administracija do sada pokazala zavidnu nesposobnost za demokratski dijalog i kod kuće i u svijetu. Najprije se išlo na antagonizaciju američkih birača (Vrhovni je sud donio odluku o izbornom pobjedniku), antagonizaciju saveznika ("nova" i "stara" Europa), a potom i na antagonizaciju muslimana (dobri i loši režimi). Na kakvoj se ideologiji i teoriji međunarodnih odnosa sada može graditi nova antiteroristička strategija? Što će biti zamjena za Bushov unilateralizam straha? Najavljuje se potreba za "rebrandingom" Amerike, ali ne i sadržaj tog branda drukčije Amerike. Je li to multilateralna interesna ljubav, jesu li to ljudska prava, vjerska prava, socijalna prava?

Ako je strateški cilj SAD-a vratiti legitimno vodstvo u rješavanju problema između Izraelaca i Palestinaca, muslimana i Zapada, onda se taj povratak u diplomatske vode ne bi smio voditi u okviru nove ideološke križarske vojne, nego unutar starog međunarodnog poretka. A američko ignoriranje ICC-a i međunarodnog prava nije preporuka za željenu relegitimizaciju vlastite pozicije. Kao ni zadržavanje stereotipa da su Palestinci samo izbjeglice i teroristi i glavni bliskoistočni "remetilački faktor" koji ne mogu sudjelovati u dvostranom rješavanju pitanja Palestine.

Podiže li se sada sve na rang ideologije, ne bi li onda više prostora trebali dobiti protagonisti civilnog društva i demokracije, vanjskopolitička, akademska i humanistička javnost? Događa se, međutim, posve obrnuto. Više prostora ne dobivaju javne, nego tajne službe. Priprema se i njihovo operativno objedinjavanje pod kišobranom Bijele kuće koja već ima utjecajno Vijeće za nacionalnu sigurnost.

"Komisija za 11. rujna" je predložila da 15 vladinih obavještajnih agencija bude pod kontrolom jedne osobe. Plan za takav iskorak skicirao je Brent Scowcroft, bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost starijeg Busha. Obavještajni sustav je fragmentiran i treba ga centralizirati. Prihvaćajući tu sugestiju, Bush je 2. kolovoza 2004. objavio da će tražiti od Kongresa da omogući otvaranje radnog mjesta za National Intelligence Directora. Njega će imenovati predsjednik SAD-a i on će postati njegov savjetnik za obavještajne poslove. A da bi se stvari odvijale u tom pravcu, treba revidirati Zakon o nacionalnoj sigurnosti iz 1947. godine.

S druge strane, imenovanjem republikanca Portera Gossa za novog šefa CIA-e, Bush je dovršio republikanizaciju sigurnosnog sustava. Kako se zove globalna sigurnost koja mora biti u rukama samo jedne stranke i jednog čovjeka? Mislim da bi je trebalo nazvati "predizbornom sigurnošću". Da se više ništa ne prepušta slučaju, svjedoči slučaj otkrivanja obavještajnih podataka o skorom napadu Al-Qa'ide na važna mjesta u New Yorku, Newarku i Washingtonu. Premda su oni datirali iz 2000. i 2001., to nije omelo promjenu boje nacionalne opasnosti. Al-Qa'da je postala takav autoritet da se ništa s njom u vezi ne zanemaruje. Ona prema službenim stručnjacima koji su i u Iraku vidjeli ABC-silu, radi dugoročno i sustavno, sposobna bez greške u djelo provesti sve što njeni mozgovi s tajnih afganistanskih planina smisle.

Za to bi se trebalo pobrinuti obavještajno "nadzemlje" i prijateljske države poput Afganistana, Pakistana, Jemena i Saudijske Arabije koje su počele ubrzano hvatati suradnike Al-Qa’ide s povjerljivim planovima napada. Čudan je to terorizam koji se uvijek događa u korist vlasti.