Kako sada stvari stoje, od ove jeseni svoju prigodu Hrvatska vidi u dva smjera; pokušat će izlobirati za predsjedavanje OESS-om, ali i za mjesto nestalne članice u Vijeću sigurnosti UN-a za mandat 2008/2009. Za ovaj drugi posao na East Riveru potrebni su joj glasovi nesvrstanih. Diplomati ne vole govoriti o tome jer tvrde da sada zbog osjetljivog procesa lobiranja za to nije vrijeme. No, da je po diplomatima, za objavu najvećeg broja zanimljivih vijesti pogodno vrijeme nikad ne bi ni došlo

Ministarstvo vanjskih poslova je u ponedjeljak priopćilo da je šef svih naših diplomata Miomir Žužul otputovao u Južnoafričku Republiku. I to na konferenciju Pokreta nestvrstanih u Durbanu. Zbog čega je Hrvatskoj važno da sudjeluje na sastancima i konferencijama Pokreta koji je objektivno u međunarodnim odnosima danas lišen istinske političke važnosti?

Hrvatska vanjska politika ove jeseni, nakon što je najvećim dijelom riješila »preddemokratska pitanja« o ispunjavanju političkih kriterija potrebnih za EU i NATO, ima prigodu ali i obvezu uključiti se aktivno u svjetsku multilateralnu scenu. Kako sada stvari stoje, od ove jeseni svoju prigodu Hrvatska vidi u dva smjera; pokušat će izlobirati za predsjedavanje OESS-om, ali i za mjesto nestalne članice u Vijeću sigurnosti UN-a za mandat 2008/2009. Za ovaj drugi posao na East Riveru potrebni su joj glasovi nesvrstanih. U glasačkoj mašireniji UN-a svaki glas vrijedi jednako. Diplomati ne vole govoriti o tome jer tvrde da sada, zbog osjetljivog procesa lobiranja, za to nije vrijeme. No, da je po diplomatima, za objavu najvećeg broja zanimljivih vijesti to pogodno vrijeme nikad ne bi ni došlo.

Dakle, hrvatska diplomacija ima težak posao uvjeravanja u Beču da je zaslužila predsjedanje OESS-om. U New Yorku, pak, na East Riveru, kako sada stvari stoje, Hrvatska vodi »mrtvu trku« s Češkom. O tome tko ima prednost, mišljenja su podijeljena. Neki smatraju da su u prednosti Česi jer su već bili, ali i to što je Češka u međuvremenu postala ugledna članica Europske unije, dok drugi misle kako Hrvatska upravo zbog toga što nikad nije bila u Vijeću sigurnosti ima prednost. U svakom slučaju, pismene potpore, kako se to već radi u UN-ovoj diplomaciji, na Hrvatsku adresu već su počele stizati.

Ideja nesvrstanih, koliko god daleke 1955. izgledala revolucionarno, nikad nije polučila ozbiljne i važne rezultate. Iako mu treba pripisati zasluge poput borbe protiv kolonijalizma (u nekoliko desetljeća u više od stotinu zemalja Azije i Latinske Amerike i Kariba steklo je neovisnost) i protiv apartheida, Pokret se nikad nije uspio riješiti vlastitih unutarnjih nesuglasica, a raspadom hladnoratovske podjele politički je postao sasvim ireleventan, sastavljen i od zemalja koje su kolonijalni status zamijenile despocijama i strašnim siromaštvom koje dnevno odnosi tisuće života.

Prebacivanje fokusa hrvatske vanjske politike s uobičajenih mantri o EU i NATO-u na konkretne multilateralne projekte, sasvim je logično i očekivano. Od ožujka sljedeće godine, kada Hrvatska započinje pregovore o punopravnom članstvu u Uniji, odnosi Zagreba i Bruxellesa će nepovratno postati za obje adrese prvorazredno unutarnje pitanje, a s NATO-om će se sve detaljnije razgovarati o zajedničkom, kolektivnom sustavu obrane. No, za pravi vanjskopolitički zamah »čuda« će se ipak morati događati kod kuće - kroz prihvaćanje i primjenu zajedničkih pravila ponašanja koji se obično nazivaju kriterijima ili zajedničkim pravilima ponašanja.

Situaciju u kojoj se odbijaju razgovori s austrijskom ministricom vanjskih poslova Benitom Ferrero Waldner u vrijeme Heiderova izbornog uspjeha »da se ne zamjeri Bruxellesu«, također bi trebalo izbjegavati. Hrvatska također više ne bi trebala biti zemlja čiji je glas odlučujući za izbacivanje SAD-a iz UN-ove Komisije za ljudska prava, prvi put u povijesti, jer je trebalo glasati za »europsku Švedsku«, dok to većina EU-zemalja nije učinila.

Snažan multilateralni vanjskopolitički angažman je važan i za domaću političku scenu. Da se političari s jedne strane liše nekih starih sentimenata o nesvrstavanju i neutralnosti, a s druge zastarjelih teorija o apsolutnom suverenitetu, te da je suverenitet kraj a ne početak priče. Zbog pomanjkanja osjećaja za ovo posljednje velikih problema ima i George W. Bush.