Zabilježeni službeni razgovori hrvatskih dužnosnika i političara s predsjednikom Republike Hrvatske Franjom Tuđmanom, u nas popularno nazvani transkriptima, smiju se prijevremeno i izvanredno objaviti ili dati pravosudnim institucijama (domaćim i međunarodnim) samo ako su u njima dijalozi koji upućuju na neko počinjeno kazneno djelo. U svim ostalim slučajevima zaštićeni su pa ih valja tretirati kao arhivirane službene državne dokumente i povijesnu građu.

Nakon parlamentarnih izbora u siječnju 2000. javno sam se posvađao s ondašnjim premijerom i njegovim ministrom vanjskih poslova zbog političkog revanšizma koji se u nas redovito javlja nakon promjene vlasti na izborima. U taj okršaj odjednom se, takoreći iz vedra neba, uključio predsjednik Republike Stjepan Mesić. Ustupio je tjedniku Nacional transkripte mojih razgovora s predsjednikom Tuđmanom, koje sam vodio dok sam obnašao dužnosti hrvatskog veleposlanika u Italiji. Nacional ih je uredno objavio u dva broja zaredom. Transkripti nisu bili ni u kakvoj svezi s mojom polemikom s premijerom i ministrom vanjskih poslova, nisu se ticali predsjednika Republike, niti su sadržavali dijeloge koji bi se mogli kazneno inkriminirati. Željelo mi se nauditi, difamirati me u javnosti. Za divno čudo, objavljeni su bili čak i dijelovi razgovora koji spadaju u državne diskrecije. Npr. moji odgovori na pitanja predsjednika Tuđmana je li šef Talijanske Republike vjernik, što misli o islamu i sl. Da sam, kojim slučajem, u to vrijeme još bio veleposlanik u Rimu, vjerojatno bi me moji domaćini bili proglasili "nepoželjnom osobom" u Italiji.

Ovih dana ponovno nam se pružila prilika čitati u Nacionalu (10. kolovoza 2004.) transkript jednog razgovora, odvjetnika Ante Nobila s predsjednikom Tuđmanom 1. kolovoza 1997. U nadmetanju donedavnog Mesićeva savjetnika za nacionalnu sigurnost i tajnika njegova ureda Željka Bagića i odvjetnika Ante Nobila oko toga tko je od te dvojice mega-self-reklamera otkrio dokumente važne za obranu generala Blaškića u Haagu, predsjednik Mesić je ponovno dao objaviti transkript u kojemu nema inkriminiranih dijaloga. Ali ima dijelova koji grubo blamiraju odvjetnika Nobila. U razgovoru, u kojemu se obostrano blatilo prvaka jedne naše političke stranke, odvjetnik Nobilo je ustvrdio da je taj političar bio homoseksualac na Golome otoku, imao je kriminalca ljubavnika koji ga je tamo čuvao. Objavljena su imena. Sramota! Molim predsjednika Republike Stjepana Mesića da odgovori javno: zašto omogućava uporabu transkripata u političke svrhe, radi privilegiranja u političkim polemikama jedne strane koju on osobno podržava ili simpatizira? Jesu li transkripti službenih razgovora hrvatskih dužnosnika i političara s predsjednikom Republike Franjom Tuđmanom njegovo osobno vlasništvo pa ih može, kad mu se prohtije, puštati u javnost?