Nitko ne spori da se radi o legitimnom, pače logičnom činu ukoliko su objavljene neprovjerene informacije koje mogu nekome naštetiti, no umjesto »točke na i« netko se odlučio pokušati prikriti, štoviše, zatajiti istinu. Najprije se htjelo sudu javnosti zatomiti da je uopće takav tekst postojao, a potom i da se nešto tako nesvakidašnje, kao što je povlačenje već otisnutih novina svuda u svijetu, zaista zbilo. A onda kada su konkurenti saznali vijest, a to jest vijest, pogotovo kada se nagađalo da glavnu ulogu u cijeloj priči ima jedan aktualni ministar, odgovornost opet nisu preuzeli oni najodgovorniji, vlasnik i glavni urednik »Arene«, već je, »iz njihovog trbuha«, progovorio zamjenik glavnog urednika drugih, visokotiražnih dnevnih novina u sastavu istog holdinga. Priznavši da je tekst bio zaista greška, nije uslijedila nikakva isprika niti objašnjenje zašto se »slučaj« pokušao prikriti, već su onima koji su se o tome usudili pisati podijeljene lekcije o »pravilima profesionalnosti«.

A onda kada se netko usudi spomenuti kako su ti isti svojedobno »provjeravali informacije«, kada se iz spomenara izvuče najmračnija stranica povijesti hrvatskog novinarstva, čiji su autori ti isti koji sada pišu drugima udžbenike bontona, onda sve zaista ode na mlin televizijskom Vladimiru Rončeviću. Jer, autor teze o »arheološkom novinarstvu« sasvim sigurno se slaže da priča o »vještičjem gnijezdu« »ništa ne govori o meritumu aktualnih medijskih problema«. Nažalost po dinosaure, činjenice su vrlo jednostavne. Kada netko »iz konkurencije« nešto krije, na ostalim je medijima da to razotkriju, pogotovo što nakon »priznanja« krivnje za znatnu materijalnu, a još više moralnu štetu, gazda ne kazni onog najodgovornijeg – glavnog urednika. Ili, kada isti, svjestan svoje pogreške, sam ne povuče konzekvence, poput Piersa Morgana iz »Daily Mirrora« koji je posramljeno priznao poraz nakon što su fotografije mučenja Iračana koje je objavio proglašene »falš« informacijom, makar se radilo o nečemu tako varljivom kao što je tabloid. I kada se ne radi o »traču«, kao što se »u obrani« sugerira, već naprosto, o ispovijesti jedne strane. A ona je žena i tvrdi da je svojedobno pretučena od današnjeg visokog državnog dužnosnika! To što nije saslušana »druga strana«, ne ide na dušu onih koji su otkrili da je otisnuta »Arena« povučena, već su »lončiće pobrkali« oni koji su pokušali prikriti mogući primjer nasilništva. A ono, nasilništvo nad slabijima, uvijek predstavlja dokaz fašistoizacije društva, danas još više nego što su svojedobno bile »Vještice iz Rija«. I nije generalizirana kolektivna odgovornost svih novinara EPH-a, pogotovo to ne bi učinio onaj koji dobar dio njih iznimno cijeni i u toj novinarskoj obitelji ima prijatelje do groba. Nitko ne tvrdi da se za 12 godina ništa nije promijenilo, da se radi o kontinuitetu, već, slikovito rečeno, da se ciklički, još jednom krug zatvorio. I zašto bi se iznošenje informacija na koje javnost ima pravo nazivalo »medijskom sačekušom«, kao da netko želi (ili može) na taj način mafijaški preuzeti čitatelje »Arene«? I ima li u hrvatskim novinama mjesta za nešto što se nekada zvalo »javnom polemikom« gdje bi argumenti i dar raspravljanja, a ne dres koji netko trenutačno nosi, bili važniji u obraćanju jedinom meritornom arbitru, jedinom zajedničkom veličanstvu svih nas – čitatelju?