Žalosno je ako se izvana bude naređivalo kako će se ovdje suditi, očitovao se na odluku Vrhovnog suda o ukinuću oslobađajuće presude za ratni zločin u Lori sudac Slavko Lozina, prozvavši kao glavne krivce ministricu pravosuđa Vesnu Škare-Ožbolt, OESS, Foreign Office i State Department!

Hoće li sada Udruga hrvatskih sudaca, njezin predsjednik Vladimir Gredelj i njegova zamjenica Vesna Katarinčić Škrlj tražiti od državnog odvjetnika Mladena Bajića kazneni progon zbog toga što je Lozina komentirajući sudsku odluku »narušio sudački ugled i dostojanstvo«, kao što su to nedavno učinili zbog novinskog teksta? Neće, jer je Vladimir Gredelj pod plaštom UHS-a svojedobno štitio svoga kolegu Lozinu kada je tadašnja ministrica Ingrid Antičević-Marinović pokrenula stegovni postupak protiv njega zbog sumnje da je sudjelovao u prometnoj nezgodi, pobjegao s mjesta incidenta, te da nije pružio pomoć ozlijeđenoj osobi. Ministrica ga je sumnjičila i da je skrivao dokaze odnosno da se »zametnuo« pištolj kojim je Vinko Budiša pogubio devetnaestogodišnjeg Milenka Đekića ispred splitske diskoteke. Također, tražilo se i očitovanje o javno iznesenim navodima da je Slavko Lozina 1983. godine u Vrgorcu bio uvjetno osuđen zbog prijevare to jest lažiranja prometne nezgode. Gotovo istodobno predsjednik Vrhovnog suda Ivica Crnić zatražio je da se utvrdi je li Lozina svojim ponašanjem nanio štetu ugledu suda kada je skakao od oduševljenja na Thompsonovim koncertima na povik »Za dom!«.

Svoju političku bliskost s radikalnom desnicom Lozina je često demonstrirao, pa ne čudi što su, čim je podignuta optužnica za Loru, branitelji najprije tražili izuzeće splitskog suda, a prigovor povukli kada je objavljeno kako će spis dobiti upravo on. Za tog procesa vreća njegovih crnih sudačkih bisera napunila se do vrha. Tako je otvarajući jednu od rasprava najprije prisutnima u sudnici čestitao na pobjedi nogometaša Hrvatske nad Italijom obećavši odlaganje suđenja ukoliko se »vatreni« nađu u finalu Svjetskog prvenstva. Optužene je ubrzo pustio da se brane sa slobode, pa su neki to iskoristili da bi petama dali vjetra. Šlag je došao na kraju kada je u obrazloženju svoje oslobađajuće presude naveo kako vjeruje da je »Milosav Katalina bio zlostavljan, ali da je bio toliko mučen kao što govori, ne bi ni Rambo ostao živ.«

»Meni je njih žao, a žao mi je i mene jer me nisu ubili, izjavio je dotični svjedočeći kako je brutalno bio pretučen i mučen tako da će do kraja života osjećati posljedice. No induktorski telefoni, volovske žile, metalne šipke i glave koje su se pod njih u Lori podmetale za suca Slavka Lozinu bili su stvarni poput američkih akcijskih filmova. Baš kao što se nekad u Jasenovcu isključivo davala »Mala Floramy«.