Osmorica bivših pripadnika 72. bojne Vojne policije – Tomislav Duić (35) iz Vukovara, zapovjednik Vojno istražnog centra Lora, Tonći Vrkić (44) iz Splita, njegov zamjenik, zatim Miljenko Bajić (38), Josip Bikić (36) i Davor Banić (45), svi iz Splita kao pripadnici interventne grupe, voda Vojne policije te Emilio Bungur (44) iz Šibenika, Ante Gudić (33) iz Solina i Anđelko Botić (37) iz Kaštela kao stražari u Vojnom zatvoru Lora – optužnicom se terete da su u razdoblju od ožujka do rujna 1992. godine počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Tužilaštvo smatra da su oni u tom periodu ponižavali, fizički i psihički zlostavljali, mučili i tjelesno kažnjavali zatočene civile uglavnom srpske nacionalnosti: od premlaćivanja su preminuli Nenad Knežević i Gojko Bulović, dok su Milosav Katalina i Đorđe Katić teško ozlijeđeni zbog čega i sada osjećaju posljedice.

Vrhovni sud je odluku o ukidanju oslobađajuće presude donio na svojoj sjednici još 25. ožujka ove godine u Zagrebu. Međutim, tada odluka još nije bila prošla sve kontrole u Vrhovnom sudu i do jučer je izostala službena potvrda. S obzirom na to da je presuda ukinuta u cijelosti, prvostupanjski sud dužan je provesti sve već izvedene dokaze, a morat će se saslušati i svjedoci iz Srbije čije je saslušanje sudac Slavko Lozina u prvotnom procesu odbio.

Spis Lora tako će se vratiti u Split, i to u nadležnost suda za ratne zločine. O rasporedu spisa odlučivat će šef Odjela Vinko Cuzzi. U vijeću koje će suditi za djela ratnog zločina moraju biti tri profesionalna suca. Kako od četiri raspravna suca na Županijskom sudu u Splitu Slavko Lozina nije imenovan kao sudac za ratne zločine, a Zoran Matulović ne može biti u tom vijeću (sudjelovao je u ranijoj fazi postupka), tako će u slučaju Lora sigurno suditi Spomenka Tonković i Josip Čule. Treći član vijeća najvjerojatnije će biti netko od istražnih sudaca.

Žalbom državnog odvjetništva, presuda Lori, u više navrata u javnosti ocjenjivana sramotnom, pobijana je zbog više razloga. Vijeće Vrhovnoga suda, pod predsjedanjem sutkinje Zlate Lipnjak-Bosanac, odbilo je argumente da je sudac Slavko Lozina počinio više procesnih pogrešaka, ali je zato uvažilo žalbene argumente da je nepotpuno i pogrešno utvrdio činjenično stanje.

Razlozi zbog kojih je odbijeno saslušanje više svjedoka su neprihvatljivi, ocijenio je Vrhovni sud. Sudac Lozina, odnosno njegovo sudsko vijeće, napominje Vrhovni sud, pritom je pogrešno zaključio da nije razvidno da su predloženi svjedoci, Vladimir Žarković, Mirko Bjelica, Mićko Koprivica, Lazar Pribišić, Borislav Hanović, Dragutin Lešić i Mijo Kosović, bili pritvoreni u Lori u vrijeme kad su se događali zločini, iako postoji više dokumenata koji to dokazuju.

Ocjene suca Lozine da svjedoci koji prebivaju u Srbiji »opstruiraju vođenje postupka« i da ne žele svjedočiti proglašene su pogrešnim zaključkom jer dvadesetak dana, koliko je Lozina ostavio nadležnim ministarstvima dviju država za pozivanje tih osoba, nije dovoljno za urednu dostavu poziva. Vrhovni sud smatra da je sud, kad ih već nije pozvao na glavnu raspravu, pogrešno zaključio i da nema uvjeta za čitanje njihovih iskaza danih u Srbiji, a kao pogrešku prvostupanjskog suda smatra i ocjenu da se ne radi o svjedocima-oštećenicima, već o običnim svjedocima.

– Dakako, vrijeme od dvadesetak dana nije dostatno da bi se putem nadležnih tijela strane države mogla uredno izvršiti dostava poziva. Da su predloženi svjedoci uredno pozvani, a nisu, ili kada je već prvostupanjski sud zaključio da oni neće pristupiti, kao što nisu pristupili, na ranije određeno ročište glavne rasprave, a radi se o osobama koje borave u stranoj državi, onda je mogao, pa i trebao, pročitati njihove iskaze dane tijekom istrage – navodi se u rješenju Vrhovnoga suda.

Svi ti zaključci prvostupanjskoga suda su, smatra Vrhovni sud, pogrešna pravna stajališta, a ne bitne procesne povrede. Međutim, iako vijeće pod predsjedanjem suca Lozine nije napravilo značajne postupovne povrede, nepozivanje većeg broja svjedoka prouzročilo je pogrešno utvrđeno činjenično stanje u predmetu. To nije ni čudno kad je poznato da na glavnu raspravu nije pozvan ni Vladimir Žarković, očevidac pojedinih događaja, što u svojim obranama spominju i neki od okrivljenih.

– Zapravo, zasad je pouzdano utvrđeno samo to da su Nenad Knežević i Gojko Bulović preminuli zbog zadobivenih brojnih tjelesnih ozljeda, da je protiv njih te protiv Mirka Šuška i drugih bio određen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili kazneno djelo oružane pobune, pa su se kasnije optužnicom Vojnog tužiteljstva u Splitu od 11. rujna 1992. nalazili u »Lori« sve dok prema njima nije primijenjen Zakon o oprostu – stoji u rješenju Vrhovnog suda.

Sergej ABRAMOV, Mario MATANA

U rješenju Vrhovnog suda navodi se i da je izrijeka optužnice manjkava i neprecizna jer u činjeničnom opisu djela ne spominje da je u to vrijeme u Hrvatskoj bio rat te da je Hrvatska vojska bila u oružanim sukobima s tzv. JNA i srpskim paravojnim formacijama. To je bitan element djela jer su u Lori ljudi zatvarani zbog oružane pobune, zbog čega će sud u ponovljenom postupku također morati razjasniti jesu li se oštećenici i svjedoci iz Lore bili civili ili pripadnici paravojnih postrojbi. Iako je optužnica manjkava, davno je postala pravomoćna odlukom splitskog suda i još uvijek se može ispraviti.

– Nemam običaj komentirati sudske odluke, posebne ne ove koje se ukidaju i vraćaju u ponovni postupak. Vrhovni sud je najviši sud u državi i njegove odluke treba apsolutno poštovati, kao odluke najvišeg suda. Očito je da predstoji novi postupak u kojem će, vjerujem, činjenicama i dokazima biti utvrđena puna istina, rekla je jučer ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt.

Na ročistu od 12. studenog 2002. godine pročitan je ćirilićni dopis Ministarstva pravde SRJ u kojem su pozvani svjedoci obrazložili svoj nedolazak na prethodna dva ročišta. »Rok od 17 dana je prekratak, u slučaju ponovnog pozivanja potreban je rok od najmanje 60 dana. Na raspravu održanu u rujnu bilo je spremno doći 8 svjedoka, ali nakon neprimjerenog ponašanja suca Lozine na Thompsonovom koncertu odustali smo od toga – čekamo i ishod postupka koji je protiv suca zbog tog događaja pokrenut«, stajalo je u dopisu Ministarstva pravde tadašnje SRJ.

– Siguran sam da je moj klijent nevin, ne može odgovarati po zapovjednoj odgovornosti. Što se tiče svjedoka iz SRJ, sud ih je pozivao u nekoliko navrata, no nije imao instrumente osigurati njihovo prisustvo jer je riječ o stranim državljanima. Na njima je bila odluka, a oni su ucijenjivali hrvatsko pravosuđe da će doći ukoliko sudac ne bude Slavko Lozina. To je nedopustivo, u pitanju je samo izlika i ne vjerujem da će se oni odazvati niti drugim sucima.

– Neuobičajeno puno vremena je prošlo, za ukidajuću presudu, od sjednice do objave. Drugo, tijekom cijelog postupka osjećao se utjecaj raznih udruga pa mi se ova odluka, sportskim žargonom rečeno, čini kao »pustit ćemo ovu da bismo dobili neke druge utakmice«, zbog međunarodnog pritiska. Na odluku Vrhovnog suda utjecalo je ponašanje ministrice pravosuđa Vesne Škare Ožbolt, OESS-a, Foreign Officea i State Departmenta. Žalosno je što u samostalnoj Hrvatskoj jedan OESS plješće svakoj odluci Vrhovnog suda kojom se ukida prvostupanjska presuda.