Moglo bi se bez sumnje ustvrditi kako smo time ispunili sve zahtjeve poštenoga novinarstva u kojemu su greške također moguće. Ali ne leži vraže, sve to skupa nije bilo dovoljno dežurnim čuvarima etike and digniteta hrvatskoga novinarstva koji su se kolektivno digli na zadnje noge krešteći uokolo kako je upravo Feral, proglašavajući Šeksa čovjekm koji voli zaviriti u čašicu, pogazio sve norme etičnosti u Hrvata. Kada smo zbrojili sve što su doktori za etiku u novinarstvu izgovorili o činjenici kako Šeks nije bio pijan toga dana u tome kinu, a Feral je ipak objavio da jest, zakijučili smo da nam preostaje jedino kolektivno samoubojstvo, najbolje skokom s nebodera na Iblerovom trgu gdje se nalazi sjedište Feralova zagrebačkog dopisništva.

Pa da samo ukratko nabrojimo tko se sve javio u obranu časti i trijeznosti Vladimira Šeksa. Među prvima je reagiralo Hrvatsko novinarsko društvo čiji su "zastupnici Gornjeg doma" Feralovog novinara Igora Lasića ukorili Ukorom! Ali onda se javio stanoviti protesor Malović, inače učitelj novinarstva na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. E, on je baš pokazao iskrenu brigu za oštećenog Šeksa, ali još više za nemoral Feralovih novinara pa je taj primjer učestalo iznosio, kao krucijalni dokaz sunovrata hrvatskog novinaratva, na brojnim okruglim stolovima kojih je profesor inače sastavni dio. Kao nastavak uobičajenih mudroserina kerbera medijske etičnosti iz vrha Hrvatskog helsinškog odbora.

E sad, zašto me je baš sada uhvatila ta već prožvakana tema? Pa nekako se ovih dana stalno pitam gdje se izgubio profesor Malović. Gdje su čelnici HHO-a, naročito jedan od njih, agilni doktor za sve i sva - od estrade do visoke politike? I konačno gdje je Vijeće časti Hrvatskog novinarskog društva?

Dakle, o Paragi se jedne davne godine vodio zanimljiv dijalog između predsjednika Franje Tuđmana i odvjetnika Ante Nobila u predsjedničkoj vili na Pantovčaku. Taj razgovor ne bi sam po sebi bio vrijedan niti minimalne pažnje, baš kao i Nobilov snishodljiv odnos prema Tuđmanu te 1997., da nije vrhunalne vulgarnosti, vrijedne pravih politoloških i etičkih istraživanja. Jedan postariji predsjednik, pače doktor znanosti, pače član Hrvatske akademije znanosti dakle, akedemik i jedan elegantni odvjetnik, pače, antifašist i ljevičar od kojega se, shodno lijevoj misli, očekuje razbarašenost, ali nipošto ne i vulgarni nasrtaj na tuđu osobnost, ta dva čovjeka, dakle, zajednički su utvrdili kako je Dobroslav Paraga bio, ne samo agent jugoslavenske tajne službe, zloglasnog KOS-a, nego i “peder”; tako ga, naime naziva doktor i akademik i predsjednik Hrvatske, tj. “homoseksualac koji je na Golom otoku za ljubavnika imao jednog kriminalca, Bruna Reketu”, kako je nešto sofisticiranije pojasnio elegantni odvjetnik Anto Nobilo. Koji je nekako u isto vrijeme, te godine, kao odvjetnik Dobroslava Parage tužio tjednik Globus zbog prenošenja istih Tuđmanovih izjava o Paragi kao agentu KOS-a i tom prilikom u tužbi napisao kako su Tuđmanove tvrdnje u Globusu klevetničke i lažne, i najvažnije: "prelaze bilo koju mjeru kritike političkog protivnika…”

Razumijem dakako tremu koju je ugledni odvjetnik imao pred predsjednikom svih Hrvata, pa onda i sudjelovanje u vulgarnom opanjkavanju svoga štićenika, a bila je tu i lažna sigurnost kako je razgovor o jednom "pederu" vođen u četiri oka, bez svjedoka. Ali Franjo je sve snimao pa je tako i taj transkript ugledao svjetio dana u trenutku kada je jedan tjednik ušao u politički obračun s uglednim odvjetnikom.

I sve to skupa zapravo je gadljiva priča, jedna od milijardu sličnih na kakvima je Tuđmanov HDZ temeljio i zadržavao svoju vlast. Utoliko razgovor Tuđman - Nobilo može samo izazvati još jedno dizanje želuca zbog razine svoje vulgarnosti. I ništa više. Baš kao što mi je blago povraćanje izazvala nedavna pištula iz odvjetničkog društva Nobilo kojom me cijenjeni advokat obavješava da me odbija dalje zastupati u sudskom procesu što ga je protiv mene pokrenuo izvjesni Josip Husar, bivši kardiolog za vrijeme čijeg mandata je pomrlo nekoliko djece u zagrebačkom Rebru. Sigurna sam, međutim, da ugledni odvjetnik, koji je devedesetih gradio svoj imidž i na obrani novinarskih sloboda ovoga tjednika, nije napravio presedan u svojoj praksi samo zbog povrijeđene mu taštine, jer sam se jednom nešto ovlaš, kritički osvrnula na njegove jednako vulgarne i lažne izjave o nepostojanju takozvane zločinačke organizacije u Hrvatskoj čije je ubojice on uspješno branio i obranio.

Stoga ono što me zanima u čitavoj priči jest ono s početka teksta. Kako to da na direktno ugrožavanje svekolike privatnosti Dobroslava Parage u jednom tjedniku nije reagirao žurnalistički etičar, stanoviti profesor Malović, a ni Hrvatsko novinarsko društvo? Izostali su tu okrugli stolovi s temom zaštite ljudske intime od nezaježdivih medija, oni koji se brinu za ugroženu čast Vladimira Šeksa i režu kazne Feralovim novinarima nešto se nisu javili i zaključili kako je tjednik, koji je objavio Ćaćin razgovor s odvjetnikom u "državnoj službi", prekršio etički kodeks objavom imena Dobroslava Parage u vulgarnom kontekstu. A o pravu na privatnost nije zagrmio ni onaj onaj uvijek ready-steady hahaoovac.

Istina, dakle o prtljanju nekompetentnih osoba po takozvanoj medijskoj etičnosti leži zapravo u jednostavnoj činjenici da Dobroslav Paraga nije Vladimir Šeks, a bogami ni Severina Vučković, pa ni njegova intima ne podliježe istim kriterijima. Ili je možda stvar još banalnija: oštricu tužilaca i sudaca medijskih šljakera, bez prava na novinarsku grešku, jednostavno su otupile ljetne vrućine, a i red je da se ljudi odmore. Od teških bitaka za ljudska prava. I obrane Šeksa od njega samoga. Ili Severine od nje same. Ali evo njih već krajem ljeta. Zato, feralovci, pamet u glavu!