KOLAPS Obalni Hrvati prihvaćaju sva moguća šikaniranja hrvatske države koja im je uništila sve ozbiljne ekonomske resurse. Izbjeglice su devastirali hotele čime je potaknut proces apartmanizacije i betoniranja obale. Velike pomorske kuće su uništene, poljoprivreda se gasi, a nad brodogradnjom visi Damoklov mač

Negdje na margini tema koje dominiraju hrvatskim glasilima tipa Alka, Norac, Budak, Gotovina odvija se posljednji čin mučne drame dekroatizacije istočne obale Jadrana. Siromašni Hrvati jeftino prodaju svoju djedovinu. Izgleda da najbitnija tema hrvatske nacionalne opstojnosti na Jadranu nikoga ne zanima, a prikrivaju je fanfarama arhaičnog domoljublja vezanog za Haag ili nametnutom neoliberalnom filozofijom. Pozornost koju budi budničenje i davorovanje tipa književnik ili ustaša je nevjerojatna, a to što osiromašeni obalni Hrvati prodaju budzašto i nepovratno najbolje dijelove svoje baštine izgleda baš nikoga ne brine.

Dapače kontinentalni dio Hrvatske kao da je konačno došao na svoje jer su lijeni Dalmoši i Primorci, koji su uništili Jadran divljom gradnjom i apartmanizacijom nesposobni napuniti svoje kreditima podignute kućerine. Tako im i treba. Ionako su skuplji od Turske ili Sicilije. Nekad bahati iznajmljivači skupih soba konačno moraju shvatiti da su skupi i da ih nitko neće i da ne mogu živjeti cijelu godinu od dvadeset dana lakog rada; i neka prodaju budzašto svoju zemlju ionako su je većinom dobili agrarnim reformama kralja Aleksandra. Ako je ne prodaju oni, sigurno će je prodati njihovi narkomanski potomci ogrezli u heroin. Istočni Jadran je tako u trećem mileniju postao nesimpatično i deprimantno mjesto hrvatskih bespuća u kojem se samo roje nerješivi problemi i gdje žive tužne i lijene, genetski upitne hrvatske jedinke.

Više od takve karikirane slike obalnog realiteta boli što obalnim Hrvatima nema tko advokatirati. U njihovim tužnim životima sudbina im je nametnula neshvatljivi kompleks krivnje kojim prihvaćaju sva moguća šikaniranja nove hrvatske države koja im je uništila sve ozbiljne ekonomske resurse i učinila ih siromašnim i nekonkurentnim. Niti jedna politička stranka ne uspijeva osim površne deklaracije artikulirati probleme obalnog stanovništva. Najvjerojatnije krivnja leži u vjekovnom iskustvu po kojem je pametnome puno bolje pronaći novu hrid nego potrošiti život u siromaštvu za ionako izgubljenu stvar.

Problem dekroatizacije ili prodaje Jadrana je, normalno, u svojoj biti kao i uvijek ekonomski. Obala je osiromašena i više nema ekonomsku moć koja bi mogla politički artikulirati neki suvisliji politički program opstanka. Politika koja je uništila obalno gospodarstvo, evidentno ne namjerava preuzeti na sebe nikakvu odgovornost, pa kao jedini krivci za sve probleme ostaju bahati i lijeni iznajmljivači preskupih apartmana ili lokalna korumpirana politika.

Proces osiromašenja je tekao sporo, ali neumitno. Najprije su hotelske kuće iz čistog domoljublja koje se pokazalo kao još čistija glupost pristale bezuvjetno primiti rijeke izbjeglica. Na taj način hoteli prestaju biti dragocjeni ekonomski resurs, a postaju politika. Od nekad ponosnih hotelskih kuća punih od proljeća do jeseni ostaju samo privatizacijski slučajevi s upitnim vlasništvom i nikakvom strategijom. Kako su hotelske kuće u svim malim obalnim mjestima imale iznimnu poziciju socijalne stabilizacije i ekonomske sigurnosti, njihovim uništavanjem na obali se gube i zadnji tragovi organizirane socijalne sigurnosti. Stanovništvo se počinje ekonomski individualno osiguravati podižući apartmane skupim, često hipotekarnim kreditima. Krediti su toliko veliki da nestaje svakog ponosa i obzira. Takva ekonomska atomizacija nepopraćena državnom regulativom nužno stvara kaos u prostoru koji ne može funkcionirati u okružju ozbiljnog turizma i stvar kolabira.

Međutim državna politika evidentno ne namjerava prihvatiti da je zapravo ona jedino kriva za apartmanizaciju, jer nije osigurala nikakav intenzivniji način turističke eksploatacije Jadrana. Apartmanizacija i divlja gradnja u pozadini imaju ekonomske motive i prirodnu želju stanovništva obale da se, kad je već država uništila postojeću ekonomsku sigurnost, ekonomski individualno stabilizira.

Nakon hotela dolaze na red pomorci. Ponosne velike pomorske kuće poput Croatialinea ili Jadroplova koje baštine stoljetne tradicije hrvatskih kapetana devastirane su u roku od nekoliko godina. Ekonomski stručnjaci tvrde da je uništenje tako velikih mehanizama u tako kratkom vremenu moguće samo uz pomoć superiorno destruktivnih mozgova koji jako dobro znaju procese. Stanovnici hrvatskog Jadrana tako otkrivaju da u svojoj državi više ne znaju ni mutiti more. Međutim kolaps hrvatskog pomorstva ne doživljava se kao izdaja nacionalnih interesa, nego kao osveta neke više sile. Normalno država ponovno ne namjerava preuzeti nikakvu odgovornost.

Atomizacijom poljoprivredne proizvodnje neorganiziranjem otkupa, bez znanja i edukacije i bez značajnije potpore poljoprivreda se gasi, a vjekovne gomile prekriva alepski bor jer se i kozja stada zakonom zabranjuju. Opet su krivi samo bahati iznamljivači skupih apartmana koji bi radije da im žene peru lancune nego da kopaju vinograde. Od svih krupnih idustrija preživljava ekološki uvijek upitna proizvodnja cementa. Azbestozu sigurno znamo bolje zaslužiti od Šveđana i inih ekološki osviještenih. Nad brodogranjom visi vječni Damoklov mač pa još nismo sigurni znamo li nakon stoljetnih tradicija graditi brodove, koji nam ionako ne trebaju.

Izgleda da što se ekonomije tiče, stanovnici obale osim što znaju grintati da su im apartmani prazni, znaju još kupovati u supermarketima, znaju dizati kredite na primjer za automobile. I to bi bilo to.

Normalno, za sve je uz iznamljivače soba kriva i lokalna politika jer su naši prostori razdijeljeni na bezbroj malih i siromašnih općina koje ne mogu sintetizirati nijedan veliki problem, a kamoli ga riješiti. Takve male općine zapravo nekadašnje mjesne zajednice centralizacijom dobivaju prava i dužnosti, ali gube sredstva. Pred gomilom problema koji su joj natovareni, lokalna općinska uprava kolabira i stoički sluša o svojoj nesposobnosti jer se od nje očekuje da bez sredstava rješava za nju presložene probleme kao što je urbanizam, otpad, zapošljavanje, zdravstvo. Čak i mitskom iznajmljivaču apartmana u tom okružju njegova Općina postaje glavni kočničar razvoja.

On jedino nju vidi i prepoznaje i okrivljuje, ostalo ga ne zanima. Pri tome se zaboravlja da su ovlasti i granica općina određene davno po kriterijima biračkog stroja Hrvatske koja je bila u ratu i da su kao takvi možda onda i imali opravdanje, ali da ovako razdrobljene općine lišene prihoda i ovlasti predstavljaju najveći problem razvoja jer nisu opremljene za rješavanje krupnih problema.

Obalni Hrvati tako ulaze u treći milenij i približavaju se Europi presiromašni za posjedovanje svojih nekretnina kojima cijena vrtoglavo raste, pa osiromašenim i frustriranim obalnim Hrvatima opterećenim hipotekarnim kreditima ostaje jedino prodavati obezvrijeđeno poljoprivredno zemljište koje su naslijedili od predaka i ruku na srce ne svojom krivnjom zapustili. Izvrsne cijene postižu i stare autentične kuće koje dosadašnji vlasnici iz siromaštva ne mogu održavati. Obala će se spržiti u najviše dvije generacije. Hrvatima će ostati samo sve gušći i natrpaniji gradovi, te slamovi divlje gradnje koji nemaju bogzna kakvu tržišnu vrijednost i koji su namijenjeni domaćem tržištu. Sve što ima neku ambijentalnu ili prirodnu vrijednost ako već nije prodano to će uskoro biti.

Što je najgore, tu stvarno nema nikakva mjesta za ksenofobiju. Svi stranci koji kupuju nekretnine u Hrvatskoj misle da rade dobar posao. Oni kupuju autentičnost i ambijent Mediterana na koje smo toliko ponosni. Kupovinom nam podižu cijene na do sada neslućene visine i u pravilu su dragi, ugodni i svakako civilizirani susjedi. Međutim, ostaje mučan dojam nemoći jer je proces jednosmjeran i nereverzibilan. Teško da će uskoro ijedan Hrvat osim pripadnika famozne grupe od dvije stotine moći kupiti bilo kakvu nekretninu na Jadranu.

Jesu li za to stvarno krivi lijeni, glupi i nesposobni iznajmljivači skupih i ružnih apartmana? Je li za to stvarno kriva obespravljena i atomizirana lokalna politika? Razina složenosti problema ipak upućuje na znatno više sfere državnog donošenja odluka kojima je lokalna politika svedena na dekoraciju, a cijeli državni financijski krvotok predan u ruke dva do tri bankarska konzorcija, čijih deset baruna ovijenih velom tajne vedri i oblači Hrvatskom. Alka ili general Norac iz tih fokusa samo su lizalice za najmanju djecu, a prazni apartmani signali za ozbiljno otrežnjenje. Nesređeni katastri i imovinske knjige se tako uz zamršeni korupcionaški urbanizam i slamove divlje gradnje pojavljuju kao jedini efikasni braniči hrvatskoga gena na obali Jadrana. To što pri tome svi gube nitko ne haje.

Dodatno opterećenje turobnoj dekroatizaciji Jadrana sigurno su i najnovije izmjene zakona o prostornom planiranju koje iako donose niz nužnih, korisnih i razumnih novina zapravo predaju obalu u ruke krupnih investitora. Umjesto da zakonodavac propiše jasne kriterije i standarde gradnje i prema njima strukturira lokalnu politiku tako da se sama može nositi s problemima, on čitav proces svodi na nivo upitne arbitraže u ministarstvu. Takva centralizacija najavljene moći je neshvatljiva. Naime svi planovi za obalu moraju proći reviziju ministarstva. Bez jasnih i javno objavljenih kriterija takvo što je nemoguće i zamisliti. Poznavajući beskrupuloznosti građevinske mafije uz sve dobre namjere, zakonodavac je stvorio opasni instrument mogućih zloupotreba i nekontrolirane korupcije.

Glavni problem urbanizacije Obale je u tome što lokalno stanovništvo mora samo isfinancirati izradu urbanističkih planova. Kako su domoroci gurnuti u neoliberalni kapitalizam prisiljeni misliti individualno, takvo što im je neizvodljivo. Takvom situacijom koriste se poduzetnici strani ili domaći koji kontroliraju mehanizme urbanističkog planiranja i lokalne politike i prejeftino kupuju zemljište. Nastranu što su poduzetnički rezultati uglavnom poražavajući, obala bez domorodaca gubi na autentičnosti, što je njezina najveća vrijednost.

Scenarij se može odvijati i drukčije. Ako je prostor već deklarirano najvrjedniji resurs obale, zakonodavac ga je mogao tako i tretirati te barem izraditi kriterije i napraviti dodatni korak te financirati izradu urbanističkih planova koja se pokazala kao glavni problem lokalnom stanovništvu jer najjednostavnije nadilazi razinu individualnog razmišljanja i interesa. Takvi planovi mogli bi biti napravljeni prema mjeri običnih domorodaca, a ne samo krupnih investitora. Država je mogla prepoznati svoj interes i u revitalizaciji zapuštenih naselja, npr. hvarskog Humca i ponuditi lokalnom stanovništvu jasan koncept obnove njegovih izvanrednih ambijenata i kuća, te ih iskoristiti za intenzivnu turističku eksploataciju od koje bi svi dugoročno imali koristi, pogotovo lokalni domoroci. Ovako prijeti opasnost da se Humac kao i sve ambijentalno kod nas proda kuća po kuća.

Galopirajući pad nataliteta i opća depopulacija izravni su rezultati poraznih državnih politika. Uza sve vapaje zdesna i slijeva, Hrvati se sve manje biološki reproduciraju čime poništavaju osnovne biološke netko bi rekao božanske imperative i razloge postojanja. Netko je očito zaboravio od Hrvatske načiniti sigurni dom u kojoj je užitak odgajati djecu. Možda i nije strašno što Hrvata na obali u dogledno vrijeme neće biti, ali je strašno što sad o tome nitko ne govori, a kamoli da se proces ne pokuša barem ublažiti. Nas je premalo da bismo živjeli loše. Kako oporba o ovom teškom problemu šuti, evidentno je da je proces nadstranački i da je u tišini orkestriran od stvarnih hrvatskih gospodara.