Odlazak ruskog Mečelja iz sisačke Željezare gotovo nikoga nije iznenadio. Naime, Rusi su odlazak najavljivali mjesecima, postavljajući nove zahtjeve hrvatskim vlastima da bi olakšali uvjete poslovanja, a zapravo tražeći izgovor za bijeg. Za Mečeljem ne treba žaliti. Cijela ta ruska priča bila je sumnjiva od početka, od ulaska u sisačku tvrtku u stečaju mimo raspisanog natječaja, zahvaljujući političkim vezama i lobiranju sindikata.

Što država sada treba učiniti? Ne bi trebalo više ni pokušavati nagovoriti Mečelj da preispita svoju ulogu i razmotri ostanak u Sisku. Čim prije, a to je datum isplate prve sljedeće plaće, trebalo bi aktivirati Mečeljevo bankovno jamstvo od 3,6 milijuna eura, što bi trebalo biti dostatno za isplatu šest mjesečnih najnižih plaća svim radnicima. Što prije treba pokrenuti ponovne pregovore o prodaji Željezare (na žalost najvjerojatnije i istim potencijalnim kupcima - švicarski Duferco i slovačka Podbrezova). No sindikalisti, koji su također preferirali Mečelj, sada će morati radnicima objasniti da nakon prave privatizacije Željezare posla neće biti za sve radnike. Dosad su ih, naime, držali u uvjerenju da je to moguće.

Priče da se pogoršalo stanje na tržištu i da Mečelju proizvodnja željeznih cijevi nije primarna djelatnost ne zvuče previše uvjerljivo. Grupacija Mečelj, naime, samo u prvih šest mjeseci ove godine ostvarila je ukupnu neto dobit od 73,8 milijuna eura, tako da otpada i argument da je tvrtka zapala u teškoće. Mnogo je vjerojatnije da je sisačka Željezara Rusima poslužila za ono za što je i trebala poslužiti. Lakši izvoz robe sumnjive kvalitete na europsko tržište i obavljanje niza čudnih financijskih transakcija. Uostalom, posljednjih dana Rusi su prodavali sve što su mogli, od zaliha i cijevi do starih vagona i bilo je vidljivo da su odluku o odlasku iz Hrvatske unaprijed donijeli.