Kada se nešto opravdava »prikupljanjem uobičajenih podataka u sklopu redovnih i tekućih poslova«, kako u Poreznoj upravi objašnjavaju zahtjev autokućama da dostave imena i prezimena osoba koje su kupile automobil skuplji od 150.000 kuna, onda nema sumnje da ni samom »nalogodavcu« nije jasno što hoće ili je pak posrijedi »kamuflaža« za neku tajnu poreznu operaciju velikog dometa. Jer, kucati na vrata privatnih tvrtki i tražiti od njih egzaktne podatke, a istovremeno javnosti, kao opravdanje, ispostaviti ultrabirokratsku frazu unutar koje se može utrpati ama baš sve čime se u nekoj državi bavi porezna služba, e to je već umijeće proizvodnje magle da ni oni najoštrijeg vida ne mogu dokučiti o čemu se tu zapravo radi.

Ubiranje poreza jedna je od najstarijih djelatnosti. Bez nje ne bi bilo država niti obavljanja njihovih funkcija. To nikome nije sporno. Već legendarni američki poreznici došli su glave i jednom Al Caponeu, a i današnji prosječni Amerikanac strepi više od poreznika (pa i kad ih pokušava »muljati«) nego od svih političara, uključujući i predsjednika države te policajaca zajedno. Štoviše, na račun političara može zbijati i šale, privatno i javno, ali postaje smrtno ozbiljan kada se samo sjeti da bi mogao imati posla s poreznikom.

Ali, i tu počinje naša specifičnost, američka i svaka druga organizirana država ima svojih mehanizama da ustanovi tko plaća porez a tko ne, tko kupuje skupe automobile i živi iznad svojih (prijavljenih) mogućnosti odnosno vara državu. Primjerice, u Nizozemskoj svaki policajac na ulici može okom registrirati »bijesan« automobil i provjerom ustanoviti tko mu je vlasnik da bi se u državnoj bazi podataka vrlo lako utvrdilo kakva primanja ima dotični vozač i plaća li državi porez. Na taj je način, među ostalim, raskrinkan veći broj dilera droge koji su navodno, prema podacima koje su imale državne službe, živjeli od socijalne pomoći.

Ako se, dakle, spomenutim zahtjevom željelo dobiti temelj za ispitivanje porijekla novca kupaca (skupljih) automobila, drugi je razlog teško dokučiti, stvar je promašena jer valjda postoje i druge državne baze podataka (primjerice, ona MUP-ova) gdje se ista stvar može provjeriti a da se ne kompromitira odnos države prema građanima. Legitimno bi bilo i osobno se obratiti »sumnjivim« građanima, pa i na osnovi anonimnih dojava, i raščistiti stvar, ali angažirati posrednike, također građane koji legalno obavljaju svoj posao, da »cinkaju« svoje kupce i time »pomažu« državi zaista je bilo potrebno sjetiti se.

U Hrvatskoj ima dosta onih koji izbjegavaju plaćati porez a čijim bi prikupljanjem država lakše disala. I do svih se podataka može doći ako ima znanja i volje da se uđe u srž problema te oni koji ne plaćaju porez pritisnu uza zid. No ovakvim nedomišljenim i nepotrebnim akcijama, o kojima bi i zaštitari ljudskih i građanskih prava imali što reći, sve se pretvara u karikaturu kakvu si ni jedna ozbiljna država ne bi smjela dopustiti.