Većinu javnosti zbunila je činjenica da Županijski sud, nakon zahtjeva splitskog Državnog odvjetništva, mora najprije provjeriti adrese osmorice optuženika u tom predmetu. Kao, što se tu ima provjeravati kad se dobro zna tko su ti ljudi. Sasvim je zaboravljeno da je predmet oslobađajućom presudom u prvom stupnju riješen prije godinu i više mjeseci. Naravno da su sva osmorica optuženika dobro znala što slijedi. Jer, Lozininu presudu ne može obraniti ni jedan vrhovni sud.

Zbog toga je logično da su se sva osmorica razišla širom Lijepe naše i dijelovima drugih država koje Lozinini sponzori i optuženici smatraju povijesnim hrvatskim teritorijem. Kako će jedan inače spor, inače neučinkovit, inače loš županijski sud, kao što je onaj u Splitu, pronaći svoje bivše optuženike drukčije nego da najprije provjeri njihove adrese? I tu se javnost nema čemu smijati. Jednostavno, valja pokrpati sve rupe koje je sudac Lozina napravio u pravnom sustavu.

Naravno, pitanje je može li takav sud biti jedan od četiri hrvatska sudišta u kojima su osnovani odjeli za suđenje ratnim zločinima? Može. Naime, sudac Lozina je jedna od onih mogućih pogrešaka pravosudne kadrovske politike koja obuhvaća oko dvije tisuće sudaca. Moguće je nadalje da ni Igor Benzon, predsjednik Županijskog suda u Splitu, nije u tom kadrovskom smislu najbolje rješenje. No kad je riječ o »slučaju Lora« sve to pada u drugi plan. Podnoseći zahtjev za pritvorom, Državno odvjetništvo je pokazalo da želi postupak nastaviti kao da tih kadrovskih slabosti i nema.

Onda to znači da se i jednom slabom županijskom sudu kao što je onaj u Splitu mora dati autoritet potreban da bi dovršio nalog Vrhovnog suda. To znači da bi stvorio pretpostavke da se postupak obnovi i da osmorica optuženika budu dostupna novom sudskom vijeću baš onako kako to nacionalni zakon i nalaže.