Sasvim je izvjesno da bi se nekakvim dekretom u Hrvatskoj trebao ukinuti ljetni godišnji odmor. Za ferragosta u Hrvatskoj se svake godine nižu jedne te iste afere, i to u valovima.

Kad bi netko neupućen odjednom pokazao interes za zbivanja u Hrvatskoj mogao bi uistinu steći pogrešan dojam. Mogao bi pomisliti kako je Hrvatska strateški toliko važna da se na njezinom teritoriju isprepleću raznorazni strani interesi, da njome nemilice vršljaju strane tajne službe, a najveće od njih koriste najsofisticiraniju opremu i najperfidnije metode da bi skupile važne informacije. Hrvatski mediji vrve obavještajnim skandalima, povjerljivi dokumenti lete na sve strane, a gotovo svaki tjedan se u novinama pojavi neki novi ozlojeđeni špijun koji je spreman otkriti neku novu tajnu. Ljeto još traje pa, reklo bi se, valja proizvesti zanimljivo štivo. No, nije riječ samo o tome.

Mistifikacija tajnih službi i opsjednutost špijunima u tranzicijskoj je Hrvatskoj dobro uhodan i popularan sport. Ponajprije stoga što se na njemu može dobro politički zaraditi. Na domaćem planu obavještajne se službe od početka devedesetih upreglo da, umjesto pravoga posla, dobar dio energije troše na politikantske obračune. Među ostalim da i u ime »nacionalnih interesa« prate i prisluškuju novinare. Osim politikantskih obračuna u komunističkom stilu, najefektnije je bilo političkog neprijatelja ili neistomišljenika proglasiti stranim slugom koji radi za strane interese, koji su pak u pravilu uvijek suprotni interesima nacionalne sigurnosti.

Kako sam i sâm na listi onih 129 novinara koji su tijekom devedesetih bili praćeni i prisluškivani kao nepoćudni, imao sam prilike vidjeti vlastiti dosje. Tadašnjim SZUP-ovcima sam morao obećati da detalje onoga što sam vidio neću objavljivati. Mogu samo reći da me štivo duboko razočaralo, sadržajno, ali i stilski. Nisam, naravno, očekivao »krležijanu«, no samo na uklanjanju stilskih figura »srpsko-hrvatskog« bilo bi dosta posla.

Fascinacija tajnim službama i isticanje važnosti njihovih svemoćnih agentura također je praktično kada politika nešto ne uspije napraviti. Na primjer, svojim građanima osigurati bolji životni standard. Ili kada treba prikriti kriminal. Tada su se odmah nad Hrvatsku i njezin napaćen narod nadvile moćne strane sile, sa svojim špijunima, koje jadnoj i obespravljenoj Hrvatskoj ne daju da ostvari vjekovne ciljeve i uključi se u Europi. I sve to umjesto vijesti, ne daj Bože, o ispunjavanju EU-kriterija ili povećanju bruto domaćeg proizvoda.

No, u realnom svijetu, onome koji balkanskim špijunima i njihovim političarima nije dovoljan, stvari su od početka bile ponešto drukčije.

Kada se ogole sve demagogije, sve paranoje, svjesne i nesvjesne manipulacije, nakon svih špijunskih zavrzlama, svaka država u regiji, pa tako i Hrvatska, ostat će sama sa sobom i svojom (ne)sposobnošću da stvori uspješnu državu sposobnu za vlastiti razvoj i suverenu i ravnopravnu komunikaciju sa svijetom.

U ožujku sljedeće godine Hrvatska počinje najvažniji proces u svojoj kratkoj povijesti suverene države - proces prilagođavanja standardima EU-a u svim sferama društva, a onda na kraju i ulazak u punopravno članstvo najuspješnije i najbogatije integracije u Europi. Prihvaćanje zajedničkih pravila ponašanja bitno smanjuje prostor mentalitetu »ja tebi, ti meni«. Sada kad je Hrvatska u statusu kandidata za članstvo u EU, kada dobro napreduje u ispunjavanju potrebnih kriterija, a tako misle svih 25 zemalja EU-a, autorima zavjereničkih teorija je mnogo teže. Na vidiku se neprijatelji teško pronalaze. Kako ih se teško pronalazi u Europi sada bi trebalo izmisliti neku novu globalniju opasnost. Samo da, po mogućnosti, ne bude realna, opasnost od međunarodnog terorizma. Ona, naime, nije baš toliko prijemčiva za kratkoročne političke ciljeve. Recimo izbore.