Svečani doček zlatnih rukometaša i ostalih hrvatskih sportaša koji su do kraja Olimpijskih igara ostali u Ateni gotovo da je pao u sjenu zakulisnih događanja bez kojih kao da ne možemo. Svako naše veselje, a nepatvoreno veselje velikog broja mladih koji su se okupili na zagrebačkom Trgu bana Jelačića srećom ipak nije bilo moguće poremetiti, kao po pravilu privlači različite ekshibicioniste, a ni politika (izvan i unutar sporta) ne ponaša se baš primjereno trenutku.

Izvjesni Zvonimir Sunara tako uzima sebi za pravo dobacivati kako je riječ o »pobjedi HDZ-a« (po istom »kriteriju« osvojeno Svjetsko prvenstvo u Portugalu bi bila valjda pobjeda koalicije?!) te sprečavati prolaz na svečanu tribinu glavnom tajniku HOO-a Ivici Stošiću Miočiću, na kojeg je po slijetanju u Zagreb drvlje i kamenje sasuo i predsjednik rukometnog saveza Željko Kavran. Nije ni mjesto ni vrijeme ulaziti u genezu čestih sporenja rukometnog saveza i HOO-a, ali u trenucima jučerašnje radosti i veselja očekivalo se dostojanstvenije ponašanje svih »zainteresiranih strana«.

Ni politika se nije proslavila. Predsjednik Mesić u svom je stilu predsjednika-građanina dobio poneki poen više od premijera Sanadera primivši sportaše u Gradskoj kavani a ne u svojoj rezidenciji, tim više što je premijer bio u Ateni i na licu mjesta čestitao rukometašima i time otvorio mogućnost da u Banskim dvorima primi ne samo rukometaše već i sve nositelje olimpijskih odličja (Duju Draganju, braću Skeline, Nikolaja Pešalova, ako već nije bilo moguće da se jučer u Zagrebu nađu i tenisači Ljubičić i Ančić koji su na turniru u SAD-u) i ostale koji su predstavljali Hrvatsku u Ateni. Bila bi to puno značajnija gesta podrške sportu i sportašima od obećanog povećanja nagrade. No, nije to učinio, premda to ništa ne bi oduzelo od slave zlatnih rukometaša.

U svakom slučaju, od dočeka na aerodromu Plesu pa do priredbe na glavnom zagrebačkom trgu, stekao se dojam da je politika, od lokalne do državne, opet htjela biti važnija od sportaša. Guranje pod sportaške skute u neku je ruku nacionalna politička disciplina kojoj malo tko može odoljeti. Kititi se tuđim perjem, profitirati na trudu drugoga, obećavati sportašima sve i svašta u trenutku slavlja, a sve da bi se »zaslužio« i krajičak vlastite slave te dotjerao politički imidž, dio je strategije svakog hrvatskog političara (ali i estradnog umjetnika u najširem smislu te riječi) koji »drži do sebe«.

Zapravo, na pozornici u Zagrebu trebalo je biti mjesta samo za sportaše, one koji su to zaslužili i ni za koga drugoga. Svoje međusobne obračune političari u sportu i oko njega trebali su i trebaju ostaviti za neke druge prostore i prilike. Oni to, međutim, uporno odbijaju, pa je sva prilika da ćemo još trebati čekati neko vrijeme kako bi iz uspjeha rukometaša i ostalih hrvatskih sportaša doista izvukli neke pouke, koje bi vrijedilo primijeniti i na druge djelatnosti umjesto da se samo lešinari nad njihovim rezultatima. Sva sreća da su sportaši dovoljno prizemljeni da mogu odvojiti šminku od stvarnosti, te da su okupljeni na Trgu bana Jelačića i pred televizijskim ekranima ostali fokusirani na svoje sportske miljenike, a ne na one koji im se uporno nastoje šlepati. I da su se unatoč svemu radovali jer to zaslužuju.