Najvažniji razlog zbog kojega nas je zainteresirala jedna obična fusnota iz studije Međunarodne krizne skupine o neposrednoj budućnosti BiH jest činjenica da najnovija potvrda Daniela Serwera iz Američkog instituta za mir kako se SAD čitava posljednja dva desetljeća bori protiv stvaranja islamske države u BiH, u potpunosti opravdava i ista takva nastojanja i prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, koji je brinuo istu (a, s obzirom na hrvatske geopolitičke zadanosti, razložno i veću) brigu.

Dakako i da izričito potire i svu onu silnu i beskrupuloznu višedesetljetnu promičbu nekih međunarodnih krugova i njihovih "hrvatskih" liberalkomunističkih potrkala po kojoj je ova briga bila zapravo hrvatski zločin "agresije na BiH" (osim Tuđmana, kao hrvatskog "ideologa" ove vrste osobito se žestoko i bezobzirno napadalo istaknutog hrvatskog književnika i političara Ivana Aralicu).

Činjenica je da ta plitkoumna, ali zloćudna protutuđmanovska i protuhrvatska promičba ima višedesetljetnu tradiciju. Jedan od ranih primjera bio je članak bivšeg franjevca Srećka M. Džaje u broju 9 (godina 1994.) u zagrebačkom časopisu "Erasmus" pod naslovom "Bosna i Bošnjaci u hrvatskom političkom diskursu", koji je bio i napad na Ivana Aralicu i njegovo promišljanje BiH i Hrvata u njoj. Tekst ovog, kako reče Aralica, "hrvatskog Bosanca" bio je i povod za njegovu knjigu "Što sam rekao o Bosni" (Zagreb, 1995.).

"Ja nigdje ne tvrdim da je islamski fundamentalizam, bilo ga ili ne bilo, skrivio hrvatsko-bošnjački sukob, nego tvrdim da se na modelu države koja proizlazi iz islamskog učenja o sprezi vlasti i vjere ne može stvarati multinacionalna Bosna", odgovorio mu je Aralica. "Drugo, nitko me neće uvjeriti da zapadnjačka politika ne strepi od prodora islama, općenito, u Europu posebno, jer su sve te zemlje, izuzev Njemačke, imale gadnih okapanja s probuđenim islamom u doba kad je splašnjavala njihova imperijalna moć, a i danas ih imaju." Drugim riječima, i najnovija Serwerova izjava daje za pravo Tuđmanu i Aralici, a ne S.M. Džaji i brojnim "erasmusovcima" puno krupnijeg zuba (sve do samog Stipe Mesića.

Ali ona čini smiješnima i sve one koji i danas — deset godina kasnije — pjevaju iste politički ispravne multi-kulti pjesme. Tako, recimo, u svom obračunu s iznenada neomiljenim odvjetnikom Antom Nobilom Nacionalov kolumnistički terminator Srećko Jurdana 10. kolovoza o predsjedniku Tuđmanu govori kao o "iracionalnom poglavaru, opsjednutom Huntingtonovim 'sukobom civilizacija', ratom protiv islama i avangardnomisionarskom ulogom koju u tom kontekstu na području Bosne preuzimaju Hrvatska i Srbija, odnosno 'katoličko i ortodoksno kršćanstvo' koji su trenutačno u sukobu, ali zapravo — kad je o islamu riječ — u strateškom savezništvu". Naravno da se Jurdana nikad neće usuditi takve pridjevke "iracionalni" i "opsjednuti" upotrijebiti za Daniela Serwera i njegova poslodavca Georgea Busha, čija "opsesija", vidjeli smo, traje bar dva desetljeća. Quod licet Iovi, non licet bovi — ili, u prijevodu: što je dopušteno globalizatorskim gazdama (kazati istinu), nije dopušteno njihovim kolonijalnim medijskim potrkalima.