U Hrvatskoj se ovih dana dogodio još jedan okršaj koji bi po svojim obilježjima spadao u kompleks Drugoga svjetskog rata na našim prostorima te je očito da Hrvatska još uvijek nije našla pravoga načina kako se nositi s tim i drugim traumama svoje prošlosti. U današnjoj Hrvatskoj još je uvijek moguće da gotovo svatko otvori koju ranu iz nezacijeljene prošlosti te je nametne kao politički problem u sadašnjem povijesnom trenutku jer postoje trajno pripravne snage koje to jedva čekaju da bi se još jednom obračunale s davno dotučenim i nestalim protivnikom, jer je to način da te snage preživljavaju i učvršćuju svoj položaj u suvremenom društvu u kojem - da je ono stvarno demokratično - ni za njihovu retoriku više ne bi bilo mjesta.

Danas nije moguće pouzdano znati - bez obzira na iznesena imena protagonista u različitim medijima - tko je stvarno inicirao podizanje spomenika Mili Budaku u Svetome Roku: Je li to skupina rodoljuba iz iseljeništva koji žive i tako djeluju u romantičnom, emotivnom, zanesenom i nostalgičnom patriotizmu ili je li to neka posve druga skupina osoba koje ne žele dobro Hrvatskoj pa je perfidno djelujući na taj način žele destabilizirati manipulirajući pritom dobronamjernim i naivnim ljudima? Sve što se događalo oko spomenika Mili Budaku, a zacijelo je samo manji dio pred očima javnosti, izvrsno je poslužilo ideološkim nasljednicima pobjednika u Drugome svjetskom ratu na našim prostorima za još jedan obračun sa zakletim neprijateljem koji - po njihovu uvjerenju - očito nije bio dovoljno kažnjen ni smaknućima, ni prijekim sudovima, ni Bleiburgom i jazovkama, ni križnim putovima, ni partizansko-komunističkim poustaškim logorom u Jasenovcu, ni zatiranjem i potpunim obespravljivanjem i članova obitelji pripadnika i katkada samo simpatizera ustaškoga pokreta, ni gotovo 50-godišnjom totalitarnom vladavinom pobjednika koji je nametnuo isključivo svoje ideologizirano viđenje Drugoga svjetskog rata, hrvatske prošlosti i cjelokupne stvarnosti. Budući da stvarnost nikada nije ni crna ni bijela, te budući da istina jedne od sukobljenih strana nikada nije i objektivna istina, na taj se način u Hrvatskoj u ovom povijesnom trenutku otvara prostor za nova sukobljavanja glede prošlosti, kako ustaške, tako i partizansko-komunističke strane, a Hrvatskoj prijeti opasnost da postane zarobljenik prošlosti.»Ova Vlada neće dopustiti da se Hrvatska s bilo koje strane zadržava na temama iz prošlosti - posebno ne na opasnim temama - nego će sve svoje kapacitete usmjeriti prema budućnosti radi boljitka hrvatskog naroda i hrvatskih građana« - rekao je na početku Vladine sjednice predsjednik Vlade dr. Ivo Sanader u petak 27. kolovoza očitujući svijest o opasnosti koja prijeti sadašnjoj Hrvatskoj. Vlada je, kako je priopćeno javnosti, naumila i zakonom regulirati pitanje podizanja spomenika te izmjenama Kaznenoga zakona zabraniti promicanje i veličanje totalitarnih ideologija fašizma, komunizma i drugih. Nepostojanje zakonske regulative u tim pitanjima svakako je otvaralo prostor za djelovanje bilo naivnih bilo perfidnih, pa bi dobra zakonska regulativa to mogla i spriječiti ubuduće. Hoće li pritom sadašnja hrvatska vlast, osim zabrane promicanja fašističke, nacističke i ustaške ideologije, imati snage da na tragu kongresa Europske narodne stranke, održanog 4. do 5. veljače 2004. a koji je donio proglas »osude totalitarnog komunizma«, stvarno zabraniti i promicanje komunističke ideologije? Hoće li imati snage precizno i taksativno navesti sve najvažnije oblike promicanja tih totalitarnih ideologija? Hoće li imati snage razlučiti je li i što je u komunističkoj ideologiji bilo stvarno antifašističko, a što je bila tek antifašistička retorika i maska? Hoće li imati snage današnjim antifašistima suziti prostor za propagiranje komunizma i komunističko interpretiranje hrvatske povijesti i prošlosti?

No, ni najbolja zakonska regulativa neće moći zadovoljiti silnu objektivnu potrebu otkrivanja cjelovite i stvarne istine o prošlosti, o sukobima, njihovim uzrocima, protagonistima i posljedicama u novijoj prošlosti Hrvatske. Velika je šteta što se sve dosada nije našla ni jedna znanstvena ustanova, pa čak ni Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, da bi inicirala znanstveno, stručno i objektivno istraživanje povijesti Hrvatske i hrvatskoga naroda i svih sugrađana Hrvatske. Naime, istina koju bi trebali otkriti i predstaviti po strogim znanstvenim kriterijima nepristrani i neideologizirani povjesničari doista bi mogla postati temelj za vrednovanje i pojedinih događaja i osoba iz hrvatske prošlosti. Premda na tom području već sada postoje određeni znanstveni radovi koji dovode u pitanje neke postavke povijesti koju je komunistička politika nametnula i propagirala, ostaje činjenica da u hrvatskoj javnosti još uvijek veoma prevladava neobjektivna, ideologizirana povijest iz razdoblja komunističkog totalitarizma. Stvarna znanstvena povijesna istina, utemeljena na nepobitnim činjenicama, slobodna od svakoga političkog miješanja ili pritiska, mogla bi osloboditi Hrvatsku, hrvatsko društvo kao i brojne opravdano frustrirane skupine i pojedince od zatočeništva prošlosti. Ministarstvo znanosti moglo bi pokrenuti i financirati taj veliki projekt koji bi trebao obuhvatiti istraživanja cjelokupne povijesti hrvatskoga naroda od 1918. do 1990. godine, a koji bi iznošenjem objektivne povijesne istine mogao zaliječiti gotovo sve hrvatske traume iz prošlosti. Prepuštanjem naše prošlosti stručnim i znanstvenim istraživačima postiglo bi se i to da pojedine epizode, osobe ili rane iz hrvatske prošlosti prestanu biti predmet politizacije i političkoga sučeljavanja, te bi se konačno politika na svim razinama stvarno mogla posvetiti konkretnoj kriznoj sadašnjosti u Hrvatskoj da bi se mogla izgraditi bolja budućnost.