Kako je u izjavi za naš list kazala zamjenica glavnog državnog odvjetnika Zlata Hrvoj-Šipek, zahtjevi su podneseni na osnovi odredaba Zakona o odgovornosti RH za štetu koju su počinili pripadnici hrvatskih oružanih ili redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata. Najavila je da Državno odvjetništvo namjerava napraviti evidenciju svih postupaka koji se u Hrvatskoj vode, a vezani su uz suđenja za ratni zločin. Na taj ćemo način moći napraviti pravu projekciju onoga što bi se eventualno moglo u obliku odštete potraživati od RH.

No, odmah dodaje kako za izgubljeni život ne može postojati novčani ekvivalent, ali da je Vrhovni sud donio orijentacijske kriterije, tako da će naknada moći biti i viša i niža od spomenutih 220 tisuća kuna. Naravno, te kriterije trebalo je uvesti, pojašnjava, jer jedino se na takav način može postići ujednačenost odštete kako bi se izbjegao nerazmjer u visinama naknade. Naravno, to je omogućilo i individualiziranje odštete s obzirom na okolnosti počinjenog djela, pojasnila je. Zamjenica Hrvoj-Šipek nije željela ulaziti u projekciju eventualnih budućih odštetnih zahtjeva po osnovi kojom je pokrenuto spomenutih 25 zahtjeva nakon pravomoćne presude Mirku Norcu. No, nedavno je glavni državni odvjetnik Mladen Bajić izjavio kako se može očekivati pokretanje novih novčanih zahtjeva nakon dovršenja pokrenutih kaznenih postupaka za ratni zločin. Riječ je o 18 žrtava iz Paulina Dvora, dvije iz Lore, 20-ak žrtava u Medačkome džepu, te nepoznatog broja žrtava iz Knina. Bajić je pojasnio da će se nakon pravomoćnih presuda u tim slučajevima otvoriti mogućnost za potraživanje naknade štete.

Na naše pitanje je li teoretski i praktično moguće da Hrvatska država plati odštetu građanina RH čija je rodbina nastradala u napadu na Zagreb koji je, primjerice, naredio Mile Martić koji je, iako na agresorskoj strani, bio državljanin RH, zamjenica glavnog državnog odvjetnika je istaknula da je to malo vjerojatno. Naime, taj njegov čin spadao bi pod teroristička djela i pitanje je može li RH odgovarati za posljedice terorističkih akata.

Naravno, treba definirati što je s odštetama građanima RH na okupiranom teritoriju koji su pretrpjeli štetu od paravojnih formacija i drugih građana, i to u obliku zastrašivanja i etničkog čišćenja. Naime, to je bio teritorij RH koji je u to vrijeme okupacije bio izvan kontrole i nadležnosti RH. Postavlja se stoga logično pitanje može li RH odgovarati za te terorističke akte, doduše počinjene na njezinu teritoriju koji je bio pod okupacijom, zaključila je Hrvoj-Šipek.

Anita MALENICA