Čak tri akademika i pregršt sveučilišnih profesora, nastavnika i uglednika stavilo je svoj potpis na apel za reviziju sudskog procesa ustaškom doglavniku Mili Budaku. Osim što su time izazvali velike polemike i potaknuli rasprave o nijansama ustaškog pokreta, u oči je upala činjenica da su mnogi od njih status javnih uglednika stekli u prvih deset godina vladavine HDZ-a. Neki od njih i dalje nose člansku knjižicu te stranke i legitimiraju se kao intelektualna osnova HDZ-ovih političkih djela. No, uočljivo je i to da se velika većina potpisnika apela zapravo iznjedrila iz političkog inkubatora Ivića Pašalića.

On je kao čelnik Zaklade hrvatskog državnog zavjeta stvarao intelektualnu jezgru tada vladajućeg HDZ-a, kopirajući zapadnjačke trustove mozgova koji su trebali kreirati stranačke programe, ali i služiti kao akademska šminka. Brižnim radom Pašalić je afirmirao brojne mislioce, ali i, više od svega, umatao protueuropsko, nedemokratsko djelovanje u intelektualni celofan. Nakon razlaza s Ivom Sanaderom, to intelektualno vrelo je presušilo, a uglednici su se raspršili na sve strane, po marginalnim glasilima, izdavačkim kućama, ali najmanje ih je ostalo u Sanaderovu HDZ-u.

Novi predsjednik najjače stranke, inače i sam pjesnik i filozof, odlučio je očistiti stranku od ostataka Pašalićevih mislilaca i preuzeti sve konce u svoje ruke. Okružio se vjernim političarima i suradnicima, regrutirao mlade ljude među kojima je bilo malo zvučnih imena. Sanader je ideološki krug suzio na nekoliko imena, uglavnom na samog sebe i Vladimira Šeksa, koji su uz pomoć Glavaša, Kosor i drugih sljedbenika obavili sjajan posao vrativši HDZ na vlast. Za to im nije trebala akademska lakirovka. Željeli su, doduše, promovirati mladog Antu Babića kao pisca ekonomskog programa, ali u stranci su vrlo brzo shvatili da od toga nema ništa. U medijima je nekoliko puta figuriralo i ime Igora Zidića, predsjednika Matice hrvatske, koji je trebao dati onaj intelektualni "glanc" ogrubjeloj stranci. No, ni od toga nije bilo ništa. Sanader je očito zaključio da mu to ne treba. Ne treba mu kopija američkih neokonzervativaca. Za uspjeh u politici treba mu dobra poveznica s krupnim kapitalom, odlučnost i probojnost, a nadasve fleksibilnost. Za mudrovanje nema vremena. A ni previše koristi.

To je više odlika ljevičarskih stranaka. Recimo SDP-a. On je u godinama tavorenja u opoziciji tijekom devedesetih godina afirmirao brojne savjete ispunjene intelektualcima. Bila je to dobra podloga za kritiku vladajućeg HDZ-a, promociju uglednih imena u novom kontekstu, pobuđivanje zanimanja medija, zapravo kreiranje intelektualne klime za konačno osvajanje vlasti. Iako su na čelu tih savjeta bili aktivni članovi SDP-a, u članstvu su sjedili brojni uglednici poput Vjerana Zuppe, Ive Šlausa, Ive Josipovića, Gvozdena Flege. Mnogi od njih nakon 2000. godine prerasli su u političare, zauzeli mjesta u Saboru ili u Vladi, a usput su pomogli SDP-u da stekne imidž intelektualne stranke, ili bar stranke otvorene intelektualcima.

A zanimljivo, taj isti SDP početkom devedesetih, kad je Ivica Račan očistio stranku od potencijalnih frakcionaša, riješio se mnogih intelektualaca i profesora. Primjerice, Ivana Šibera i Stjepana Ivaniševića. Ovog potonjeg profesora Pravnog fakulteta pokušao je rehabilitirati kao ministra pravosuđa u koalicijskoj vladi, ali eksperiment nije bio uspješan, a samim time ni dugovječan. Mnogi Račanovi protivnici, zakleti ljevičari, napustili su SDP i osnovali nove stranke. Stipe Šuvar osnovao je SRP, Šiber se priključio Tripalovoj Akciji socijaldemokrata Hrvatske, mnogi su digli ruke od politike. Zavladali su Račanovi političari, a neprijeporni šef SDP-a tek je kasnije zaključio da mu nedostaje ta intelektualna potka.

Oni skloniji takvom angažmanu već su se uključili u liberalno-centrističke stranke. Zanimljivo je da se u ovom trenutku na čelu HSLS-a, HNS-a i Liberalne stranke nalaze istinski intelektualci, ugledni profesori. Sociologinja Vesna Pusić godinama kreira i provodi politiku narodnjaka, filozof Ivan Čehok preuzeo je vodstvo nad ostacima nekada najjače oporbene stranke, HSLS-a, dok povjesničar s Yalea Ivo Banac drži na okupu LS. Njih troje, uključujući i Sanadera, demonstriraju novi trend u hrvatskoj politici: političari u tijelu intelektualca. Ili obrnuto. Kad su intelektualci shvatili da ih političari ne slušaju, odlučili su preuzeti njihove uloge. Osmišljavati politiku koju će sami provoditi.

No, u domaćim uvjetima takva formula ne jamči uspjeh svima. Rejting liberalnih stranaka nije baš zavidan. Rijetki su, naime, intelektualci koji se svojom retorikom mogu približiti biračima, učiniti svoje poruke razumljivima, a objašnjenja uvjerljivima.

Zlatko Tomčić, neprijeporni lider HSS-a, nema previše doticaja s intelektualnim krugovima. Jednom se čak i opekao prigodom sastavljanja reforme školstva, kad je njegov ministar prosvjete Vladimir Strugar zatražio od Anđelka Mijatovića tekst reforme, koji je Račan odbio uz obrazloženje da je — preskup. Nakon toga, Tomčić je ipak još u nekoliko situacija posegnuo za savjetima iz akademske zajednice kako bi unaprijedio djelovanje stranke. Tako je pri vrhu hijerarhijske piramide instalirao Antu Simonića, uglednog znanstvenika s Medicinskog fakulteta u Rijeci. Simonić je bio i potpredsjednik koalicijske vlade u drugoj polovici mandata, isticao se agilnošću, ali i apstraktnim vokabularom. No, puno je važniji bio angažman uglednog ekonomista Branimira Lokina na čelu Stručnog vijeća HSS-a. Lokin je, zajedno s dr. Damirom Novotnyjem, kreator gospodarskog programa HSS-a i glavni je um iza svih Tomčićevih ekonomskih poruka. Zapravo, moglo bi se reći da je Lokinov angažman u HSS-u najsnažniji primjer angažiranja intelektualca u kreiranju uske stranačke politike. U ostalim primjerima, poput SDP-ova, zadnja i presudna riječ opet je bila prepuštena političarima, dok su se umnici često pretvarali u partijske činovnike i ruke u parlamentu. HSS se trudi biti drukčiji, ne upotrebljavaju Lokina i Novotnyja kao intelektualno pokriće, već pokretačku snagu u stranci.

A što bi tek o toj temi trebali reći u Hrvatskoj stranci prava? Tonči Tadić prvi je intelektualac među političarima i prvi političar među intelektualcima. Znanstvenik s Instituta "Ruđer Bošković" najagilniji je saborski zastupnik, njegovi zakonski prijedlozi pune medije, njegovi komentari o važnim pitanjima rado su slušani i time uvelike popravljaju imidž HSP-a. Zapravo, nekoliko puta kompenziraju prepisani magistarski rad Ante Đapića. Tadić nije ništa prepisao, on je autentični znanstvenik u politici. On je zaklada u jednom čovjeku, "one man think tank". Racionalno i produktivno.