Pobjeda SDP-a na prijevremenim izborima za požeško Gradsko vijeće, s osvojenih gotovo 45 posto glasova i 13 od ukupno 20 mandata, naspram HDZ-ovih 29 postotaka i 7 mandata, uz "potop" ostalih stranačkih takmaca, u osnovi je valorizacija stvarnih i očekivanih učinaka objektivno dviju najjačih političkih opcija u gradu. S obzirom da je listu SDP-a predvodio i cijelu predizbornu kampanju modelirao donedavni požeški gradonačelnik Zdravko Ronko, oslanjajući se na lokalne snage, a ne na imidž stranačkih reprezentativaca, logično je pretpostaviti da su birači pozitivno ocijenili njegov rad i doprinos koalicijskoj vlasti čiji je mandat isforsirano prekinuo HDZ. Vlada je, naime, raspustila GV zbog okolnosti da se ono nije tri mjeseca sastajalo, a što je, čini se, primarno zasluga perfidne HDZ-ove opstrukcije. Dva je puta Ministarstvo obrane, kakve li slučajnosti, organiziralo sastanke s čelnikom gradske uprave za obranu Marijanom Madunićem, inače i predsjednikom GV-a Požege, zbog čega je ovaj bio prisiljen otkazati sjednice Vijeća. Na posljetku su se stekli uvjeti za raspuštanje GV-a i prijevremene izbore.

U HDZ-u su, na krilima friške parlamentarne pobjede, prepotentno vjerovali da im za preuzimanje vlasti treba samo — prilika. Doduše, u kampanju su upregnuli sve stranačke prvokategornike na čelu s premijerom Sanaderom, koji je na predizbornu završnicu udario i osobni pečat. Čak je i "zlatni olimpijac" Lino Červar stavljen u funkciju jedne lokalne utakmice, izravnim agitiranjem iz Atene za HDZ-ove akvizicije u Požegi. Međutim, nije uspjelo. Zašto? Sirovoj bahatosti HDZ-ovih demontera požeške vlasti koji su iznudili izbore prije redovitog roka, oslanjajući se tek na moć stranačke vrhuške, SDP je predvođen Ronkom suprotstavio listu kompetentnih, a ne inferiornih partijskih zaslužnika. Od 13 vijećnika iz SDP-ova tabora, jedan je iz redova srpske manjine, a čak šest su nestranačke osobe. Kampanju su iznijeli sami, bez propagandističkih gostovanja Račana & com., što će reći da svoje birače nisu obmanjivali političkim jamstvima centara moći niti su se krili iza njihovih širokih leđa. "Račan i vodstvo SDP-a vjerovali su u mene, izišli smo na izbore čistih ruku i čista obraza, i uspjeh nije izostao", kaže Ronko, tvrdeći da nije iznenađen izbornim epilogom. Debakl ostalih stranaka tumači njihovom neaktivnošću tijekom posljednje dvije godine u procvatu grada i, štoviše, blokiranjem njegova napretka.

Unatoč statistici koja govori da je HDZ u ovim izborima profitirao za dva nova vijećnička mjesta u odnosu na 2001., nema dvojbe da je u Požegi pretrpio poraz. Zalud Šeks zbori o iznimnom napretku, a HDZ-ova nositeljica požeške liste Marija Bajt maše kaznenim prijavama protiv Ronka što su ih podnijeli Državnom odvjetništvu zbog navodnih nezakonitosti u upravljanju gradom. Poraz time nije ništa manji. Slučaj Požege, dakle, upozorava da je biračko tijelo danas ipak zrelije i da više nikomu bezrezervno ne vjeruje. Na što još upućuje "požeški poučak"? Demonstrirana bipolarnost (u GV Požege ušle su samo dvije stranke: SDP i HDZ) govori u prilog reduciranja hipertrofirane hrvatske stranačke scene, ali taj trend nije iznjedrila Požega. On je već neko vrijeme prisutan iako ne u tako radikalnoj formi, pa se očekuje da će pridonijeti bržem integriranju nekih srodnih političkih opcija kako bi se (njihove stranke i lideri) spasile od odumiranja. Nadalje, SDP je i u Požegi potvrdio svoju orijentaciju k jednom specifičnom modelu jačanja stranke "pridruženim akvizicijama" bez partijske legitimacije koju namjerava primijeniti i u Zagrebu. Time apostrofira svoju pragmatsku širokogrudnost i odmak od rigidnog poslušničkog mentaliteta nekadašnje Partije, a istodobno gradi status kredibilne stranke kompetentnih kadrova. Nekada je stranka promovirala svoje članove, a upornost i lojalnost bili su najkraći put do afirmacije. Novi je trend, čini se, da ugledni pojedinci "izvana" podupiru određene programe, afirmirajući svojim autoritetom i samu stranku, koja njihove usluge nagrađuje odgovarajućim sinekurama, a oni joj zahvaljuju naknadnim potpisivanjem pristupnica. Takav model nosi u sebi potencijalnu opasnost od marginaliziranja marljivih lokalnih aktivista s dugogodišnjim stažom za račun brze promocije pridošlih zvučnih imena bez stranačkog minulog rada. Nerijekto će to biti isplativ, jednokratni ugovorni odnos, ali objektivno može proizvesti sukobe i eroziju stranke. A sve zbog licemjerja i kalkulantstva tzv. inteligencije.