Da se odmah razumijemo, ni jedan cilj ne opravdava teroristička sredstva. Nema te slobode koja se može izgraditi smrću nevinih. Nakon morbidnog oslobađanja djece talaca u Beslanu u Sjevernoj Osetiji, koje je završilo s nekoliko stotina mrtvih, ruski predsjednik Vladimir Putin je poput lika s play stationa obećao teroristima rat do istrebljenja. Je li serijom recentnih terorističkih akata Rusija uistinu dovedena na rub opstanka? Izraz "najviša opasnost" (supreme emergency) skovao je Winston Churchill kada je htio dati do znanja da je kriza obrane Britanije u Drugom svjetskom ratu došla do vrhunca. Međutim, za razliku od Jeljcinove i Bushove, Churchillova "najviša opasnost" nije odstupala od općih međunarodnih pravila igre.

Bush se od "apokalipse" spašava i protupravnim uzimanjem i mučenjem "talaca" u Abu Ghraibu i Guantanamu, dok Putinu, kako je već u više navrata viđeno, živi ne trebaju ni otmičari ni taoci. Nerazumno je očekivati etiku od terorista kojima u "svetom ratu" ništa nije sveto, ali ako se etike budu odricali i antiteroristi, dolazimo u predvorje permanentnog političkog užasa. Je li realno od takvih terorista i antiterorista tražiti uvođenje ombudsmana za građanske slobode i prava na privatnost? Do tada, sačuvaj nas, Bože, čečenskog terorizma i ruskog antiterorizma.

Može li se očekivati od, prema Borisu Kagarlickom, "Periferne imperije", nakon što je stoljećima svaki svoj napredak provodila nasiljem: od prinudne Petrove modernizacije i njegova surovog gušenja demokracije, preko Stolipinove reakcije na borbu protiv apsolutizma s 5000 smrtnih kazni, Lenjinove totalitarne indoktrinacije, Staljinove industrijalizacije koja je odnosila milijune žrtava, Jeljcinove privatizacije čiji je rezultat izgladnjivanje naroda, do Putinova liberalizma čvrste ruke — da prema nepotrebnim neprijateljima kao što su Čečenci provodi politiku prava ljudi i naroda?

Rusija je ovih dana bila i službeno zavijena u crno, Europa se solidarizirala u boli za gjusno iskorištenom djecom u čečensko-ruskom asimetričnom ratu, otvorila su se pitanja o granicama terorizma, ali i o granicama antiterorizma. Dokle se ima pravo ići u oba smjera? Otmica talijanskih humanitarki i francuskih novinara u Iraku pokazala je da se nitko ne može spasiti od toga da postane terorističkom žrtvom, neovisno od vlastitog rada ili pripadnosti državi. Očevidno je ovdje riječ o privatnom terorizmu, kao što se o Beslanu može govoriti i u kategorijama privatnog antiterorizma. Daje li to za pravo ruskoj politici da još brutalnije stisne Čečeniju? Ako pregovori nisu rješenje, što onda osim likvidacije "terorista" (čitaj naroda) to može biti? Kakva je politička korist od ubijanja samoubojica dokle god su oni za drugu stranu heroji?

Ona je kukavički pometena pod tepih "međunarodnog terorizma" protiv kojega se svi moramo boriti. Jer je, navodno, neizbježiva univerzalna opasnost. Ako je Čečenija dio Ruske Federacije, o kakvom se međunarodnom terorizmu smije govoriti, a ako je izvan nje, onda se radi o bilateralnom, a ne "globalnom" sukobu. Što se može očekivati nakon Beslana? Kratkoročne osvetničke pobjede i dugoročni politički porazi.

Tragično je koliko se argumenata ulaže u logiku — ako Rusija pusti Čečeniju, otet će joj se cijeli naftonosni Kavkaz. Prema tome, Čečenija ne smije dobiti slobodu jer bi Rusija izgubila Kavkaz. A Amerikanci su već u Gruziji, Azerbajdžanu i Armeniji! Nije li Hrvatskoj zbog istih "geopolitičkih" razloga branjeno pravo na neovisnost tijekom hladnoga rata?