MINISTRICA PRAVOSUĐA SVOJIM »POLITIČKIM PROJEKTOM« IZAZVALA POMUTNJU U HNB-u

RIJEKA – Prijedlog Zakona o obveznim odnosima koji je izradilo Ministarstvo pravosuđa, a kojim se, između ostalog, ograničava ugovorna i zatezna kamatna stopa na kredite građanima na 9,5 posto godišnje, zgranuo je stručnu javnost, pa i institucije koje bi po logici stvari trebale brinuti za financijski sustav zemlje, a to su Hrvatska narodna banka i Ministarstvo financija. Kako neslužbeno saznajemo, guverner Željko Rohatinski i ministar financija Ivan Šuker već će se idući tjedan sastati kako bi prodiskutirali i usuglasili stajalište oko prijedloga zakona koji ih je nemalo iznenadio jer u drugi plan stavlja ekonomsku logiku pa i sporazume koji su potpisani s međunarodnim financijskim institucijama.

Zbog »političkog projekta« ministrice Vesne Škare Ožbolt guverner Rohatinski navodno se hvata za glavu, a upućeni tvrde da ni MMF nije oduševljen prijedlozima koji žele dekretom propisati cijenu novca, koja bi, kao i bilo koja druga roba, trebala biti stvar tržišta. Ovakav pravni presedan, vele visokopozicionirani izvori, mogao bi ugroziti poziciju Hrvatske u tekućem stand-by aranžmanu, ali i u pitanje dovesti ugled hrvatskog financijskog sustava u očima Europske unije, koja je vrlo osjetljiva na ograničenja slobode tržišta.

Ako Hrvatska ne želi u EU, onda neka nerealno fiksira tečaj, graničnu poreznu stopu i u konačnici najvišu dopuštenu kamatu – ogorčeni su monetarni stručnjaci. Ministrica Škare Ožbolt svojim je političkim projektom nagazila i resore svojih kolega Miomira Žužula i Kolinde Grabar Kitarović, koji će komandno ograničavanje kamata inozemnoj diplomaciji teško uspjeti predstaviti kao poseban doprinos Hrvatske pri ulasku u Europsku uniju.

Trenutačno se kamate u Hrvatskoj kreću oko 6 posto za stambene te oko 8 posto za auto-kredite. Cijena gotovine još je uvijek prilično visoka te zna premašivati 10 posto, dok su najviše kamate na »minuse«, koje se kreću oko 15 posto. Zatezne kamate dosežu čak 27 posto na godišnjoj razini. Nitko ne dvoji da bi lihvarenje trebalo sankcionirati, međutim, vele i u HNB-u, eskontna stopa od 4,5 posto (koja se prijedlogom zakona kod ugovaranja kredita s građanima može uvećati samo za 5 posto), ne može biti referentan parametar jer ne odražava pravo stanje na tržištu novca. Stoga, ako se već na ovakav način želi ograničiti kamata, kao referentnu treba uzeti tržišnu cijenu novca koja stalno varira, a trenutačno se kreće oko 9 posto. Fiksiranje cijene novca ispod realne tržišne cijene vjerojatno bi, zbog naglog rasta potražnje, izazvalo određene anomalije, poput nestašice »legalnog« novca, ali bi se otvorilo crno tržište za građane koji kredit ne mogu dobiti u banci jer nemaju dovoljno dobar bonitet za vrlo nisku kamatnu stopu.

Zanimljivo je da banke u Hrvatskoj upravo traljavo pravosuđe navode kao glavni razlog visokih kamatnih stopa. U nas je pravosudni sustav takav da najmanje štiti vjerovnika, parnice traju godinama, pa se banke vrlo teško mogu naplatiti na sudu. Stoga u kamatnu stopu odmah ukalkuliraju veću premiju na rizik od nenaplate. Licemjerno je da sada pravosuđe dekretom ide snižavati kamate. Pitanje pravne države u Hrvatskoj je najveći problem – veći i od bankara i njihova inozemnog duga.

– Kod nas visoke kamate nisu prvenstveno izraz ponude i potražnje, već nekih drugih rizika poput nesređenog pravnog sustava i zemljišnih knjiga, stoga upravo pravosuđe svojom nedjelotvornošću uzrokuje visoki kamatni spread banaka. Ono je u toj priči uzrok, a ne posljedica, zato je pokušaj ograničavanja kamata izvrtanje teza. Pravosuđu bi bolje bilo da se pozabavi samo sobom, tvrdi dr. Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta.

U slučaju da se ovakvo rješenje i provede, napominje Lovrinčević, banke bi u praksi tome sigurno doskočile na način da bi nominalnu kamatnu stopu zadržale ispod propisane razine, međutim, razliku ili gubitak prelile bi u efektivnu kamatnu stopu koja bi nerealno porasla. Stvari bi se za obične ljude usložile, poskupjele, jer bi banke postrožile uvjete kreditiranja, obračunale bi veće naknade, povećale bi troškove obrade kredita, interkalarnu kamatu, traženi depozit, ili bi pak obračunale penale na prijevremeno vraćanje kredita. Klijenti bi tako ostali na istom, a banke bi se opet naplatile, veli Lovrinčević.