Ono što ne mogu uraditi odbačeni radnici stotina raspršenih malih i srednjih državnih i privatnih kompanija pred nestajanjem, to još mogu samo radnici u najvećim i najbogatijim poduzećima, koji u skoroj završnici privatizacije dolaze na red. Samo oni – ti neobični viškovi zaposlenih stručnjaka i radnika iz Hrvatskih telekomunikacija, a za koji mjesec i iz Hrvatskih željeznica, iz Ine, Croatia osiguranja, Jadrolinije i HEP-a, kao i iz preostale mase jadranskih hotela i slavonskih PIK-ova, a onda kao usput još i iz većine banaka, pa čak i iz Plive ili najvećih brodogradilišta – mogu snažno i sugestivno postaviti Vladi, Saboru i najširoj javnosti ključni niz pitanja: mora li Hrvatska na koljenima u EU, mora li sve vrednije u ovoj zemlji pripasti u većinsko strano vlasništvo i mora li gotovo sve uvozno biti jeftinije od domaćeg?

Ni Sanaderova vlada, naime, nije smogla snage za zaokret u gospodarskoj i razvojnoj politici, na temelju kojeg bi hrvatske kompanije mogle uspješno konkurirati stranima, najprije na svom, pa onda i na regionalnom tržištu i na tržištu EU. Umjesto da iz temelja promijeni i monetarnu i fiskalnu politiku te da zaštitu nacionalnih resursa podigne na najvišu razinu (sjetimo se Tuđmanova pokliča iz 1990. godine: »Odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske!«), i ova vlada nastavlja prodavati sve vrednije strancima, a istodobno povećavati vanjski dug, kao i državnu potrošnju (tobože radi nabujalih socijalnih zahtjeva, a zapravo radi održavanja sebe na vlasti).

Sve podiže na razinu međunarodnih obveza, pa se tako u najnovijem stand-by sporazumu sa MMF-om (čijih 141 milijun dolara ne želi koristiti) obvezuje na ubrzanu privatizaciju gotovo cjelokupnog državnog portfelja u idućih godinu i pol! Istodobno, ubrzava pregovore oko priključivanja u EU, iako većina tih poteza na kraći i srednji rok u postojećim makroekonomskim okolnostima sudbinski ugrožava preostalu domaću ponudu, ne više na europskom, nego na domaćem tržištu.

Novim stand-by sporazumom s MMF-om, o kojem se rasprava u Hrvatskom saboru s debelim zakašnjenjem tek priprema, Hrvatska se tvrdo obvezala da će smanjiti državnu potrošnju, ukupno porezno opterećenje, dio osobne potrošnje, manjkove u državnom proračunu i u bilanci plaćanja prema inozemstvu te da će smanjiti udio vanjskog duga u bruto-domaćem proizvodu i ubuduće se uglavnom zaduživati na domaćem tržištu.

Stoga se posredno obvezala na smanjivanje državnih investicija (i u ceste, i u željeznicu), koje su unazad četiri godine značajno potaknule rast BDP-a i ostavile zemlji široku mrežu novih prometnica, stambenih objekata i šansi za novi razvoj. Obvezala se na smanjivanje niza socijalnih prava, s posebno jakim restrikcijama na zdravstvo. Naposljetku se obvezala na ubrzanu privatizaciju, koja u prijevodu znači totalnu rasprodaju – jer, sve što se mora prodati u kratkom roku samo sebi ruši cijenu.

Tako je Hrvatski fond za privatizaciju na totalnu rasprodaju već stavio svoje udjele do 25 posto u svim preostalim, uglavnom turističkim poduzećima, što će rezultirati novim prodorom stranih vlasnika na Jadran i novim masovnim otkazima. Država se istodobno obvezala da će ubrzati restrukturiranje, pa privatizaciju najvećih preostalih velikih kompanija, poput Hrvatskih željeznica, Jadrolinije, Croatia osiguranja, Ine (druga faza), HT-a (treća faza), Croatia i Hrvatske poštanske banke, na kraju i Hrvatske elektroprivrede, Hrvatskih šuma i Jadranskog naftovoda.

Tako bi u iduće dvije godine Hrvatska zauvijek mogla i vlasnički i katastarski ostati bez svojih najkvalitetnijih gospodarskih potencijala, a na kraju te balade svejedno biti jedna od najzaduženijih zemalja u Europi, s visokom nezaposlenošću i golemim socijalnim i ekološkim troškovima. Stoga je – pogledamo li na taj sumorni mozaik s razumne strane – nova lavina štrajkova u Hrvatskoj neminovna, ne samo protiv te sumanute preraspodjele nacionalnog dohotka u korist stranaca, nego i protiv još opasnije, konačne preraspodjele nacionalne imovine u korist stranaca. Novi štrajkovi ne bi trebali, dakle, biti upereni samo protiv hrvatske vlasti, koja je najodgovornija za to što tranzicijske promjene idu u lošem smjeru, nego i protiv mreže novih stranih vlasnika, krupnog globalnog kapitala koji u Hrvatskoj vidi samo prostor za prodaju svoje robe, za otimanje hrvatske štednje i za trajno osvajanje ovdašnjih nekretnina. HT-ovi štrajkaši su javno pokazali da su im te dvije adrese dobro poznate.