U ozbiljnoj pravnoj državi vjerojatno je nezamislivo da policija revidira zakon pod pritiskom javnosti, ublažavajući njegovu "prohibicijsku" odredbu o nula promila alkohola u krvi vozača. No, kako ovo nije ni ozbiljna ni zrela država zasnovana na vladavini prava, nego na volji i opredjeljenju političkih elita, to je moguće doživjeti i takav paradoks da "plavci" internim naputkom derogiraju recentni "bezalkoholni zakon", sugerirajući svojim djelatnicima toleranciju 0,1 promila u vozačkoj krvi zbog činjenice da ni mjerni instrument nije nepogrešiv. Ako tehnika i može imati slabosti, čovjek, k tomu političar, pače vođa, e, to ne može.

Recimo, naš premijer Ivo Sanader, taj ne popušta ni za jotu, a spreman je svoj rigorozni antialkoholni zakon braniti i tijelom — ministra unutrašnjih poslova Marijana Mlinarića. Jerbo se ovaj sam velikodušno ponudio podmetnuti kao brana (pazi, "ležeći ministar") možebitnoj popustljivosti nedosljednih Vladinih dužnosnika. Među koje, svakako, Sanader ne spada. On, naime, sa zadovoljstvom konstatira kako je "nulta stopa" alkohola za vozače prepolovila broj smrtno stradalih u prometu (što je posljednjih dana ozbiljno dovedeno u pitanje!). Samo, ako je tomu tako, nema ni jednog pametnog razloga mijenjati je, jer je upravo taj pozitivni efekt najjači argument u prilog novog zakona i njegova opstanka.

Ali, premijer razmišlja sofisticiranije, dogoročnije. Pa kaže: "Potraje li takva statistika i pokaže li se da smo uspjeli podići razinu svijesti kod vozača, Vlada će razmotriti i eventualnu izmjenu zakona." Ili predsjednik Vlade ne vjeruje u kozmičke sile koje bi tako skoro mogle promijeniti "gene kamene" odmalena naučene na kapljicu, ili je smetnuo s uma da bi ozakonjenje dijela promila alkoholnih supstancija u hrvatskom krvotoku ipak naraslu svijest — pomutilo?

A da nije možda stvar tek u notornoj nespremnosti da se prizna greška? Jer je ona znak slabosti, a Sanader ni pod razno nije slabić, čovjek s falinkom, kolebljivac, nekmoli popustljiv tip. Uostalom, kad je znao izići na kraj s francetićima i budacima, s pašalićima i srodnim endemskim vrstama, što je za njega "vozačka prohibicija" i zar će stajati na stranu onih što "kad piju voze"?! Samo, nešto me zbunjuje: kako je moguće da Mlinarićevi policajci, čiji je šef naumio braniti "nultu stopu" svojim korpulentnim tijelom, interno odlučuju, mimo ministra, primjenjivati tolerantnost na djelu za "grješnike" od 0,1 promila?

Ili se predomislio Mlinarić a da nije javno povukao svoju eksplicitnu izjavu o obrani zakona "do zadnje kapi svoje nealkoholizirane krvi"? Vrag ga zna, moguće mu je Sanader šapnuo da je bolje žrtvovati dosljednost nego tijelo, pogotovo ako će tako makar privremeno sačuvati njegovu (premijersku) ... I još nešto: budući da je ova minimalistička tolerancija na alkoholne promile već ubrala određeni danak od vozača na račun "nepreciznosti instumenta", pitam se hoće li im država naknadno platiti odštetu (!?). Dok iz Banskih dvora ne sukne "dim pomirenja", država će na temelju slobodne interpretacije zakona i policijskog "umjetničkog dojma" ubirati nešto proračunskog novca, a kad zakrpa barem poneku budžetsku rupu, i stigne predizborno vrijeme, vinske bi ceste mogle ponovno živnuti. Jer, najgore je kad je puk mrzovoljan, a biračke kutije poluprazne. Zato, budi nam slobodno zaključiti da smo s dopustivih 0,1 promila ušli u prijelazno razdoblje koji vodi povratku na staro — na 0,5 koje dokazano nema veze s pijanstvom (statistike govore da je 78 posto alkoholiziranih vozača u nesrećama imalo preko stigmatiziranih 0,5 promila), ali ima s bivšom nomenklaturom, a već je i po tome loše, pa i ako jamči "mir u kući" ... Svijest vozača, šjor Ivo, ne podiže samo izostanak alkohola u krvi, nego i kućni odgoj, prometna edukacija, suzbijanja kriminala...

Zakonu svaka čast, ali ne ekstremnom. Uostalom, stručnjaci tvrde da je i stari zakon bio dobar, da je eventualno trebalo samo povećati visinu novčanih kazni i bespoštedno ga primjenjivati. Tko je kriv što nije bilo tako? Ili, što se, kao i većina naših zakona, po logici "običajnog prava", odnosio samo na neke od nas, dok je za druge vrijedio "s popustom", odnosno oni su ekskluzivno bili izuzeti od sankcioniranja. Kako vidimo, nije samo politička kasta ona koja pretendira biti jednakija od drugih. Na to aspiriraju i oni od kojih bi se tomu najmanje nadali: službenici Crkve, propovjednici kršćanskog morala i vjere, koji traže biti eskulpirani od zakona, ili pak išću profesionalne vozače o trošku države (6 milijuna kuna!). Somellieri, što čekate!