I dok hrvatski Philaes Fogg Ivo Sanader bude jurio u SAD prema jubilarnih 80 dana putovanja u devet mjeseci mandata, u Hrvatsku, u kojoj se upravo prikazuje film »Putovanje oko svijeta za 80 dana« inspiriran Verneovim bestselerom, stići će predstavnici Europske komisije. Budući da će na put i Sanaderov sobar Passepartout Miomir Žužul, ključ koji snalažljivo otvara mnoga američka vrata, kod kuće bi se u ulozi mlade princeze Aude mogla naći Kolinda Grabar-Kitarović.

Nažalost, u hrvatskoj verziji ne nastupa hongkoški majstor borilačkih vještina Jackie Chan, pa će se ministrica europskih integracija morati sama spašavati od žeravice i lomače na kojoj je ostavljena. Iako europski promatrači dolaze u poluformalni posjet, nema sumnje da će, poput beskompromisnog detektiva Fixa, ganjati svaku i najmanju sumnju ili mrlju, te će od njihovog izvješća umnogome ovisiti kako će briselski »Scotland Yard« ubuduće gledati na nas. Činjenica da Vlada mora do kraja godine u Sabor poslati još 21 zakon i 68 podzakonskih akata govori da se nalazimo u »cajtnotu« i da je ugrožena naša dinamika pridruživanja EU. Philaesu Foggu dokaz da ne prodaje maglu bile su ispečatirane vize, pa se ni Sanaderovi kontrolori neće zadovoljiti pukim brojkama, već će vjerodostojnost tražiti u sadržaju zakonskih akata i njihovoj kompatibilnosti s europskim stečevinama.

Da je 1872. godine bilo lakše preko kugle stići iz Londona do Londona nego li danas to izravno učiniti iz Zagreba, svjedoči i odbijanje Haškog tribunala da do suđenja na slobodu privremeno pusti generale Markača i Čermaka. Sve to unatoč suglasnosti svemoćne tužiteljice Carle del Ponte i unatoč činjenici da su obojica dragovoljno pristupila sudu, što bi im svuda na svijetu bila olakšavajuća okolnost. Komentirajući tu opasnost, koja nam se, poput Indijanaca Foggu, iznenada našla na putu, predsjednik je Mesić izjavio kako raspolaže »neformalnom« informacijom da je ta odluka »donesena zbog bijega Ante Gotovine«. Dakle, sasvim je jasno da Hrvatska na svome putu ne može računati da će joj se progledati kroz prste niti na suštinskim pitanjima, kao što je to bespogovorna suradnja s Haškim sudom i iznad naših mogućnosti, ali niti na birokratskim, kakav je to postupak »screeninga«. Doktori koji će nas ubuduće neprestano promatrati neće prihvatiti objašnjenje da svoju europsku rendgensku sliku nismo mogli dovesti u red jer nismo imali vremena, niti ćemo se moći pravdati kako se ona negdje zagubila.

Ono što bi putnik Sanader od svog hrabrog i mudrog prethodnika Fogga mogao naučiti jest da nije toliko bitno gdje putuješ već kojim pravcem to činiš. Jedino tako se može ubrzati dolazak na odredište i uštedjeti vrijeme a da to i ne znaš, te, napokon, dobiti oklada s ostalim džentlmenima i nacijom da ćemo 2007. (ili godinu dana kasnije, svejedno) i mi pravodobno stupiti pred zadivljene članove novovjekog europskog »Reform kluba«.