Na Gospodarskom forumu u okviru Zagrebačkog velesajma premijer Sanader iznio je dva strateška cilja Pretpristupnog ekonomskog programa: prvi je smanjenje deficita ispod 3 posto BDP-a, a drugi je smanjenje javne potrošnje. Nabrojio je i osam mjera za ostvarenje strateških ciljeva: porezna reforma, novi Zakon o poticanju ulaganja, Novi zakon o područjima od posebnog državnog interesa, paket mjera za suzbijanje sive ekonomije, pokretanje One stop-shop agencije, imenovanje tima za pregovore s EU, novi zakon o javnim nabavkama i Uredbu o antidampinškim cijenama. Sve je podvrgnuto glavnom cilju, ulasku Hrvatske u EU. No premijer je zaboravio spomenuti još jednu mjeru koja je Hrvatskoj u ovom trenutku prijeko potrebna. Na tu mjeru neće ga upozoriti samo komentatori i analitičari – upozorava ga sam život. U nepunih tjedan dana na vidjelo su izbile tri nimalo bezazlene i nimalo beznačajne afere: prva je otkriće korupcije u policijskim redovima, što je dovelo do uhićenja dvaju visokih policijskih dužnosnika zbog kriminalnih veza s poduzetnikom Petračem, u bijegu nakon istrage o otmici sina generala Zagorca. Druga je afera koju je otkrio Jutarnji list, skandal na Općinskom sudu u Dubrovniku, kada je na natječaju za sudskog vježbenika primljen kandidat koji je bio po broju bodova na zadnjem mjestu, a koji je član vodstva DC-a, iste stranke kojoj pripada ministrica pravosuđa. Treći je skandal s upisom sina bivšeg Hebrangova pomoćnika Kujundžića, koji se upisao na listi za branitelje i invalide, iako na to nema pravo.

Sve te tri afere govore o jednome: u Hrvatskoj vlada korupcija. I to takva korupcija, koja je nezamisliva u zemljama EU. Korupcija takvog intenziteta, koja pokazuje da je hrvatsko društvo trulo od vrha do dna. Ako bismo generalizirali ove pojedinačne slučajeve, onda bi se moglo zaključiti da su u Hrvatskoj visoki policijski dužnosnici u dosluhu s kriminalcima; na fiktivnim natječajima opet pobjeđuju politički ili stranački podobni; na studij se upisuju »djeca poručnika Šmita«, kako su Iljf i Petrov nazivali šarlatane koji su se predstavljali kao djeca tadašnjih zaslužnih društvenih elita. U svjetlu takvih poraznih činjenica, koje samo treba nabrojati i nanizati jednu za drugom da bi se vidjela dubina političke mizerije u kojoj se nalazi Hrvatska, Sanaderov pro-europski program je manjkav i nedostatan. Nedostaje mu upravo glavna mjera – a to je sveopća borba protiv korupcije, na svim razinama. Po korupciji Hrvatska nije samo močvara, kako je voli metaforički prikazivati liberalni vođa Ivo Banac, neko prava cloaca maxima. Ne možete studirati, ako nemate odgovarajuću vezu. Ne možete se zaposliti, ako nemate odgovarajuću vezu. Policija, koja bi morala goniti korupcionaše, i sama je korumpirana i povezana s kriminalnim miljeom. Kako uopće takvu Hrvatsku privesti Europskoj uniji?

Sanader i Vlada zato moraju hitno prionuti izradi jednog antikorupcijskog programa koji će vratiti povjerenje građana u politiku. U zanimljivom pismu novinama, liječnik Slobodan Lang apelira na političare da uključe stručnjake u izradu zakona. On to dokazuje na primjeru »prohibicijskog« Zakona o javnom prometu, navodeći kako je EU postavila kao cilj ograničenje od 0,5 promila do 2010. godine, a nakon toga ograničenje postaje rigoroznije i svodi se na 0,2 promila. Da su naši političari konzultirali stručnjake, kaže Lang, usvojili bi ove europske preporuke koje bi otklonile sve nervozne reakcije pučanstva na vozačku prohibiciju.

S korupcijom svi živimo i prilagođavamo joj se, a o tome govori nesankcioniranje počinitelja korupcijskih djela. Iz ove afere izvući će se ministar policije, koji bi morao pokrenuti široku i sveobuhvatnu istragu da se iskorijeni korupcija iz policijskih redova; ministrica pravosuđa, koja bi morala, ako se pokaže da je doista favorizirala člana svoje stranke, dati ostavku: i konačno, i sam ministar visokog obrazovanja koji bi morao ili zatražiti ostavku odgovornih za neregularni upis mladog Kujundžića, ili sam dati ostavku ako nije u stanju nositi se s korupcijom u sveučilišnim redovima. Ne treba ni dodati ministra Hebranga, koji ne vidi nikakvu odgovornost roditelja za sinovljev marifetluk, za Ostap Benderovsko dijete poručnika Šmita. Kako povjerovati onda ministru Žužulu, da će javni natječaj za 30 vježbenika u Ministarstvu vanjskih poslova, objavljen ovih dana, biti fer i pošten? Je li i on formuliran mimo europskih kriterija? Naime, natječaj za posao u EU provodi se po strogo kontroliranim načelima, a taj natječaj služi za uzor i drugim diplomatskim službama u zemljama EU. Da li i našoj?