Što učiniti da gotovo sve uvozno na hrvatskom tržištu ne bude jeftinije od domaćeg, i kako spasiti ostatke domaće proizvodnje, te povećati zaposlenost i izvoz? Odgovarajući na to strateško pitanje prilikom svečanog otvaranja Zagrebačkog jesenskog međunarodnog velesajma, ponovno su se sudarili pogledi predsjednika Republike Stjepana Mesića i premijera Ive Sanadera, na isti način kao što su se za mandata prošle Vlade sudarali ti isti suprotstavljeni pogledi predsjednika Mesića i tadašnjeg premijera Ivice Račana. Mesić je uporan u procjeni da visoko precijenjeni tečaj kune uništava hrvatsku konkurentnost, ne više samo na evropskom ili regionalnom, nego i na domaćem tržištu, na što mu premijer Sanader, kao svojevrsni klon Račana, Mateše ili Valentića uzvraća frazom da su hrvatski interesi »stabilan tečaj i stabilne cijene«.

Ali, podjednako ništa mogu uraditi i premijer Sanader (koji se ponaša kao da nema izbora, nego samo da navija za »stabilni tečaj i stabilne cijene«) i ministar financija Ivan Šuker (koji se ne smije miješati u monetarnu politiku, nego samo upravljati fiskalnom, koja snažnom potražnjom dodatno napuhuje tečaj kune), kao i guverner Hrvatske narodne banke Željko Rohatinski, čiji se mandat svodi na to da – intervencijama poput prekjučerašnje, kada je na deviznom tržištu HNB otkupila 25 milijuna eura od poslovnih banaka po tečaju od srednjih 7,38 kuna za euro – sprečava da kuna ne bude još precjenjenija. Da cijela priča bude smješnija, nisu prošla ni 24 sata od Mesićeva zauzimanja za deprecijaciju kune, a ona je ponovno poskupjela, i to manje nego što je mogla, zahvaljujući kupovnoj intervenciji HNB-a!

Zašto je kuna visoko precijenjena već deset godina? Prema guverneru HNB-a, koji je uveo kunu, dr. Peri Jurkoviću, za sve je kriv diskrecijski tim oko Valentića i Škegre, koji su u sklopu stabilizacijskog programa iz davne jeseni 1993. godine – ne obavještavajući ni tadašnjeg guvernera Jurkovića, niti ministra financija Jašića – startno devalvirali tadašnji hrvatski dinar za gotovo 20, umjesto za deset posto, i tako izazvali inflacijska očekivanja i likvidnosnu jagmu, koje su kasnijim jačanjem tečaja dinara, odnosno kune, rezultirale stabilnom i kronično visokom precijenjenošću hrvatske monete.

Zatim se sve svelo na klasičan odnos ponude i potražnje, u sklopu kojeg je najprije reprogramiranje gotovo svih (umjesto samo manjeg dijela) dospjelih vanjskih dugova prema Londonskom i Pariškom klubu vjerovnika odigralo svoje, da bi potom na obilnu ponudu deviza (i posljedični rast tečaja kune) djelovali i prihodi od privatizacije državne imovine, i konverzija enormno visokog vanjskog zaduživanja, pa kao usput i zarada na turizmu, da bi unazad dvije godine tečaj posebno snažno pumpale kreditne transakcije ovdašnjih stranih banaka između njihovih hrvatskih adresa i matičnih kuća u Njemačkoj, Austriji i Italiji.

Ukratko, Hrvatska je prodajom svog bankarskog sustava strancima izgubila nadzor nad monetarnom, pa i nad tečajnom politikom, i danas je – osim revolucionarnim metodama – nemoguće tu vrstu financijske kapitulacije vratiti u normalu. Moguća je i nerevolucionarna metoda – da Vlada značajno smanji državnu potrošnju, a da HNB uvede još oštrije restrikcije bankama na nova zaduživanja u inozemstvu – čime bi se potaklo značajnije klizanje tečaja (u korist domaće ponude i izvoza), sa sadašnjih 7,38 na više od 8,50 kuna za euro. Ali, to bi izazvalo značajan udar na stanovništvo, zasićeno zajmovima sa zaštitnom valutnom klauzulom i raznim hipotekama. Izvozna bi poduzeća s manjim vremenskim pomakom počela ubirati značajnije profite, ali bi mnogi građani dospjeli u bankrot, koji uključuje i imovinske gubitke, na temelju hipotekarnih zajmova i širokogrudnih, prijateljskih i rodbinskih jamstava. Uostalom, i tečajna je revolucija uvijek i svugdje moguća, ali u Hrvatskoj danas za nju nema političke volje.

Ključni paradoks Hrvatske danas sastoji se u tragikomičnoj činjenici, da većina građana iskreno i s dubokim razlozima želi čuvati dignitet Domovinskog rata, kao oslobodilačkog rata, a istodobno navija za kolonizaciju vlastite zemlje (uz precijenjeni tečaj kune – zaduživanjem, rasprodajom imovine, uvozom, uništavanjem domaće ponude, širenjem sive ekonomije i nereda svih vrsta), jer se to mnogima čini kao profitabilnije rješenje!

Predsjednik Mesić za rasplitanje tog gordijskog čvora nema moć ni vlast, a premijer Sanader, koji ima vlast, nema snage ni motiva da je upotrijebi. Zato Hrvatska, uz »stabilan tečaj i stabilne cijene«, u sklopu (MMF-u) obećane »ubrzane privatizacije cjelokupna državnog portfelja« ide punom parom u novu veliku rasprodaju i predaju svih vrednijih potencijala strancima. Uostalom, radi što jeftinijeg preuzimanja najkvalitetnije imovine na prostoru 26 tranzicijskih zemalja srednje, južne i istočne Evrope, MMF je još prije desetak godina svima skrojio – precijenjeni tečaj, uz koji je gotovo sve uvozno preko noći postalo jeftinije od domaćeg.