Premijer Republike Hrvatske zakoračio je u svoj četverogodišnji mandat povijesnom gestom pomirenja sa Srbima. Praćen predsjednikom Sabora, on je na pravoslavni Božić posjetio prostorije srpskog kulturnog društva Prosveta u Zagrebu i, u čestitarskom raspoloženju, ekumenski uzviknuo "Hristos se rodi". Kako bi ilustrirao privrženost svoje Vlade politici Europske unije, koji mjesec kasnije u zadarskom je zaleđu sa srpskim povratnicima lomio kruh. Učinio je sve da haaški optuženici promptno završe u Scheveningenu. Isti premijer naložio je i uklanjanje spomenika ustaškim dužnosnicima Juri Francetiću i Mili Budaku, a u stranačkom pismu dijaspori bez dlake na jeziku poručio da veličanje NDH šteti Hrvatskoj.

Istodobno, njegov potpredsjednik zadužen za gospodarstvo, suočen sa zahtjevom MMF-a o hitnoj privatizaciji državnih tvrtki, javno obećaje da niti jedna prodaja neće proći bez suglasnosti sindikata. Socijalna klauzula bi, prema njegovim riječima, trebala spriječiti da budući vlasnici već dan nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora otpočnu s otpuštanjem radnika.

Za razliku od ovog, premijer prije njega pričao je o opasnosti od lijevih terorista, s dužnom se osjetljivošću postavio prema zahtjevu Haaškog suda za izručenjem prominentnog hrvatskog generala, odbijao je i pomisao da izbjeglim Srbima retrogradno prizna stanarsko pravo, a njegov potpredsjednik radnicima na Markovu trgu hladno je poručivao da neisplaćene, a zarađene plaće ubuduće potraže u upravama svojih tvrtki, a ne u Vladi.

Na prvu, stvar je jasna: u prvom slučaju riječ o lijevoj, a u drugom desnoj Vladi. Kad se pak prosječan konzument dnevne politike pozornije pozabavi bakanalijama serviranim na domaćoj političkoj trpezi, razabere da bi po toj interpretaciji Ivo Sanader, predsjednik HDZ-a, nominalno desne stranke, u svojem odnosu prema manjinskom pitanju, Haaškom sudu, osjetljivim povijesnim temama i zagovaranju socijalne države ispao prekaljeni ljevičar, a Ivica Račan, predsjednik SDP-a, deklarirane lijeve stranke, uvjereni desničar. Još jedan politički čušpajz na hrvatski način? Nipošto. I Sanader i Račan samo se po svaku cijenu žele ugurati u centar stranačkog spektra, slijedeći trendove koji već desetak godina postoje na Zapadu. Tamo su ljevičari odavno raskrstili s tezom da su neoliberalni reganizam i njegov europski izdanak tačerizam nešto čega bi se država trebala stidjeti, a desničari s naukom po kojemu je zagovaranje socijalne pravde ekvivalent agitiranju za komunizam. Naravno, da bi se to dogodilo, potonji je trebao postati povijesno potrošena ideologija, a nevidljiva ruka, za koju je Adam Smith tvrdio da sama regulira tržište, impotentna u vremenima većih gospodarskih kriza.

Tako se, na razvalinama jednog režima i promašajima drugoga, rodio Treći put. Tony Blair, engleski premijer i prvak laburista, sredinom devedesetih stasao je kao političar novog kova, prihvativši upravo ono protiv čega su se njegovi stranački prethodnici godinama borili. On je, u ekonomskom smislu, postao vjerni baštinik tačerizma, prihvativši kovanicu koja je još iz vremena Francuske građanske revolucije tvrdila da nema većeg desničara od ljevičara koji dođe na vlast.

Dok se na ideološkoj razini laburisti i konzervativci i dalje žustro razlikuju po stavovima prema pitanjima pobačaja ili homoseksualnih brakova, primjerice, na ekonomskom planu razlike su svedene na minimum. Blair je, kao i kasnije njegov njemački klon Gerhard Schroeder, postao svjestan da je (pre)skupa socijalna država teret koji gospodarstvo u krizi teško može vući za sobom, a da pritom ne riskira stabilnost zemlje.