On neće izvući generalsku odoru niti Tuđmanovu bistu i njima mahati pred očima novinara prije nego krene u eutanaziju svojih dvora. Tamo gdje »na jednoj strani seže pogled do Učke, na drugoj do mora uzduž istarske obale, na trećoj do Piranskog zaljeva, dok se na sjeveru mogu vidjeti vrhovi Triglava, a, kada je vedro, noću dopiru svjetla Venecije«, kao što je sam opisao bajkoviti Sveti Juraj, ima i vrednijih stvari. Primjerice, starih kamenih ploča koje su ovdje stigle nakon obnove okolice zaštićenog pulskog spomenika Zlatnih vrata ili pak greda čije je ishodište porečka Biskupija, odnosno dio sakralnog kompleksa Eufrazijane pod zaštitom UNESCO-a.

Zasada on, Ivan Jakovčić, istarski župan, nije poput svoga bespravnograditeljskoga kolege Ljube Ćesića Rojsa najavio kako će sagraditi još veću ili, u njegovom slučaju, još stariju kuću. Podsljemenski Gradečak Lijevi, od milja nazvan »Mali Široki Brijeg«, jučer se preselio iznad Grožnjana. Čelična lady Marina Matulović Dropulić najprije je nagnala svog nekadašnjeg stranačkog kolegu na autodestrukciju, a potom s pravom hladno zaključila kako bi nemoralno bilo rušiti po Istri dok postoji županova bespravna gradnja.

Tako je Ivan Nino Jakovčić u svome Svetom Jurju ostao ponižen i pobijeđen poput probodenog zmaja koji je nekada rigao vatru. Taj pionir regionalizma, perjanica najmoćnije istarske političke stranke IDS-a i njezin dugogodišnji predsjednik, donedavno je plebescitarno dobijao sve izbore na poluotoku. Ta proeuropska opcija jačanja lokalne samouprave učinila ga je najglasnijim i najžešćim protivnikom Tuđmanove centralističke politike, pa je postao glavni oporbeni trn u oku monumentalnog hrvatstva Kiklopa HDZ-a. Znatno bolniji od Račana sklonog kompromisima, čiji je ministar Nino bio tek godinu dana, napustivši udobnu fotelju europskih integracija, nakon što su se koalicijski partneri na istarski regionalizam obrušili rigidnije i od svojih prethodnika.

No, početak kraja karijere bez mrlja Ivana Jakovčića bila je kupnja zaseoka Sv. Juraj bez javnog natječaja, nerealnom cijenom od sedamdesetak tisuća kuna, na rate, desetak dana prije nego što je promijenjen zakon, u čemu su mu pomogli njegovi stranački sudruzi. Nakon toga uslijedila je prava epidemija »sindroma Jakovčić« u redovima IDS-ovaca, što je rezultiralo nezabilježenom pljačkom društvenog bogatstva. Ili bi pak, na račun poreznih obveznika Istre, kao u Sv. Juraj, stigla voda iz vodovoda vrijednog 4,5 milijuna kuna. To se osjetilo i na izborima na kojima je IDS izgubio najveći grad Pulu i vrlo važni Medulin.

U svojoj je stranci Jakovčić uspješno izgradio vlastiti kult i uživao ugled vizionara Istre koju će elitni i seoski turizam te vinogradarstvo preobraziti u El Dorado. »Istra će biti regija u kojoj će u cijeloj Europi biti najugodnije živjeti«, govorio je svojedobno Jakovčić, zaključivši da će zbog toga »četvorni metar u Istri biti najskuplja nekretnina«. Ne obazirući se ni na što, taj je svoj projekt dosljedno provodio u djelo sve do jučer kada je, zabivši prvi kramp u njega, postao tek pukom IDS-ovom inačicom goleme HDZ-ove bahatosti utjelovljene u Rojsu.