Domaćem gospodarstvu, prije svega proizvodnom sektoru, država treba stvoriti okvire za kvalitetno poslovanje. Pozicija nacionalne valute nije niti jedini, a niti najvažniji element za stvaranje okružja koje bi domaću proizvodnju učinilo konkurentnom. Istina je pritom da bi slabljenje kune oživjelo izvozničke grane. No, pitanje je u kojem bi vremenskom roku izvoznici imali koristi. Oni sami svjesni su da im slaba kuna ne bi predugo pogodovala. Naime, »grijesi« oslabljene kune bi vrlo brzo na unutarnjem tržištu pojeli izvozničku zaradu.

Prebrzo se zaboravilo da je stanovništvo Hrvatske do prije tri četiri godine bježalo u susjedne zemlje po osnovne životne namirnice. Kako se procjenjivalo, građani Hrvatske godišnje su preko granice ostavljali pet milijardi dolara. Šoping turizam, a s njim i specijalizirani hipermarketi u blizini graničnih prijelaza, cvjetao je u Sloveniji, Mađarskoj, ali i Italiji. U susjedne se zemlje uglavnom odlazilo zbog punjenja kuhinjskih smočnica. Naprosto, kupnjom osnovnih životnih namirnica u susjednim zemljama moglo se uštedjeti.

Danas je situacija drukčija, a primjerice zagrebačke hipermarkete vikendom pohode Slovenci. No, uz granicu se otvaraju i specijalizirani marketi za naše susjede kojima je ulazak u EU povećao životne troškove. Međutim, promjena tečajne politike vjerojatno bi tu sliku promijenila, a kućni proračuni pokušavali bi se pokrivati kupnjom izvan zemlje. Ako bi građani i za to imali prostora s obzirom na to da su kao i država kreditno prezaduženi i da bi im slabljenje kune samo »pojačalo« dužničko ropstvo.

Ništa bolje, vjerojatno, s »lepršavom« nacionalnom valutom ne bi prošla niti država. Ukupan vanjski dug zemlje kreće se oko 27 milijardi dolara. Promjene u monetarnoj politici i obuzdavanje prejake kune, i onako previsok dug učinile bi još višim.

Tako bi u konačnici svakodnevni život, odnosno rast troškova pod utjecajem slabe kune, samo zatvorio začarani krug i zemlju gurnuo u bezdan. A to zasigurno nije cilj odgovorne politike.