Nepostojanje kredibilnog vodstva UN-a refleks je manjka avangardnih svjetskih lidera. Premda na isteku svog drugog mandata, Kofi Annan na 59. zasjedanju Opće skupštine UN-a nije imao hrabrosti pred Georgeom Bushom ponoviti ocjenu izrečenu BBC-ju u brk - da je američka okupacija Iraka bila nezakonita. Samo je apstraktno zaaludirao na opće poštivanje zakona i međunarodnog prava, kojega se moraju pridržavati i zemlje davateljice i primateljice rata.

UN je bio američko čedo kojim se htjelo kontrolirati svjetski poredak. To se dijete po potrebi bacalo s prljavom vodom vlastitih interesa, ali bi mu se u svakoj novoj svjetskoj krizi uvijek iznova vraćalo. Najprije su mu se vezale ruke, a onda ga se kritiziralo zbog neefikasnosti, jer se htjelo djelovati mimo ove "birokratizirane organizacije". Optuživalo ga se zbog raznih "Parkinsonovih bolesti" i odbijalo sufinancirati.

U posljednje vrijeme se SAD trudi podmiriti sve svoje obveze prema UN-u, ne bi li se tom naknadnom brigom izravnali propusti i povrede njegove međunarodne uloge, ali i obnovilo transatlantsko povjerenje "plutajućih saveznika" u Europi - koja mijenja dob i interese. Jer se svaki pa i postfestumski pečat UN-a na američke akcije može dointerpretirati kao poštivanje ove jedine organizacije koja barem formalno drži svijet na okupu.

I dok takve samovoljne koalicije određuju tok stvari, UN nema izbora nego formirati radnu grupu za vlastitu reformu "Open-ended Working Group" koja se po administrativnoj logici pretvara u "Never-ending Working Group" odnosno radnu grupu čijem radu nema kraja. Annan je ipak najavio njen kraj za prosinac, kada bi se trebalo razmatrati ideje nadopune stalnih članica VS-a. Usput, kako da u ovo najvažnije tijelo (uz Brazil i Indiju) uđu Njemačka i Japan ako se one još uvijek u Povelji tretiraju kao "neprijateljske države"?

Naravno da multilateralizam sam po sebi nije univerzalni lijek za sve međunarodne bolesti, ali mora postojati minimum međudržavne suglasnosti o djelovanju neke države izvan njenih granica i konsenzus o međunarodnom legitimitetu. Posebice kad je riječ o brzom i učinkovitom sučeljavanju s novim pojavama kao što je to globalni terorizam koji, također, UN-u ne priznaje pravo legitimacije. Međutim, međunarodno nekodificirani antiterorizam SAD-a i odnedavno i Rusije ne daje ovim velesilama pravo na nezakonito rušenje suvereniteta druge ili dosegnutih prava vlastite države. Iluzija je da sigurnosni neoimperijalizam svijetu može pružiti više stabilnosti. Priliku da se zajednički i konstruktivno riješe pitanja međunarodne pravde, jer je njena cijena postala previsoka za slabe države, velike su države na Općoj skupštini UN-a propustile zadržavanjem strateškog statusa quo a male narcističkim prepuštanjem protokolarnim bilateralizmima.