Predsjednik Predsjedništva BiH Sulejman Tihić pozvao je u Zagrebu na promjenu Daytonskog sporazuma. Najavio je da bi se iduće godine, u povodu njegove 10. obljetnice, mogla staviti »točka na i« ugovoru koji je označio završetak rata u toj državi. »To bi bio kraj daytonske i početak bruxelleske BiH«, zaključio je.

U međuvremenu, gospodarsko stanje sve je gore, nezaposlenost je alarmantno visoka, novca iz međunarodnih izvora nikad nije bilo manje. Na političkom planu, Republika Srpska ostaje isključivo srpski entitet, a Federacija BiH postaje, majorizacijom Hrvata, sve više samo bošnjačka. Tako su, primjerice, tek odluka Ustavnog suda BiH i intervencija nekih političara iz EU spriječile tamošnju vlast da zakonom Hrvatima uskrati pravo obrazovanja na hrvatskom jeziku.

Tihić je u pravu kad kaže da bi dogodine samo domaći politički predstavnici trebali početi razgovore za promjenu Ustava BiH. Iritira, međutim, njegova dopuna da bi se ovog puta to trebalo dogoditi bez Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana. Taj paralelizam je nekorektan. Bez Tuđmana i akcije hrvatskih snaga godine 1995., BiH bi izgledala bitno drukčije – u Miloševićevu korist. Zabrinjavaju i Tihićeve optužbe na račun Katoličke crkve u BiH, kojoj predbacuje suodgovornost za navodnu politiku preseljenja Hrvata. Umjesto da kao predsjednik Predsjedništva BiH pokuša smanjiti institucionalne zapreke njihovu povratku i riješiti neke od problema koje imaju pri ostvarivanju svojih ustavnih prava, Tihić pribjegava pokušaju diskvalifikacije onih koji se usude upozoriti na probleme bez potrebe da to i argumentira.

Ako i dogradnju Daytona zamišlja tako, Hrvati nemaju razloga podržati njegov koncept. Umjesto toga, stat će iza prijedloga koji će im jamčiti jednakopravnost s druga dva naroda. U tome je i bitna razlika između Tihićeve i, nadati se, neke nove, bruxelleske BiH.