PROF. GORAN JURIŠIĆ, ZAGREB: NEOPROSTIVI PROPUSTI MINISTRA PRIMORCA

Posebno povjerenstvo Ministarstva obrazovanja Republike Hrvatske utvrdilo je postojanje osnovane sumnje da je sedam bivših i sadašnjih učitelja jedne osnovne škole zlostavljalo 28 učenika. Ne dva nego 28 učenika (cijeli jedan razred)! Na prvi pogled katastrofa za učenike i njihove roditelje, ali zar ne, i za našeg ministra Primorca? Unatoč tome ministar Primorac ponaša se kao neki birokrat u bivšem Sovjetskom Savezu kad javnosti najavljuje zeleno svjetlo za rad škole jer da »(...) dobivena dokumentacija dokazuje da je (...) škola ispunila zakonske preduvjete za dobivanje propusnice za rad. Nećemo zatvarati školu (...) nego će odgovorne osobe u njoj odgovarati. Neću dopustiti progon vještica (...) itd, rekla, kazala. I u Sovjetskom Savezu je svih 20 milijuna s predumišljajem ubijenih nedužnih ljudi za vrijeme komunističke diktature ubijeno po zakonu i ustavu.

Kad se toliko naglašava znanstveni angažman g. Dragana Primorca na Zapadu, onda bi mu trebala biti poznata činjenica, kao što je poznata meni, jer sam živio više od desetljeća na Zapadu, pa tamo i studirao, da kod kršenja ljudskih prava tipa gore navedenog ne odgovaraju samo odgovorne osobe nego se preventivno istog trenutka zatvara školska ustanova, učenici i učitelji razmještaju po drugim školama i lociraju se uzroci kako se užas ne bi ponovio.

Ovo što ministar Primorac radi, predstavlja gašenje požara nakon što je šteta već učinjena, umjesto da se spriječi izbijanje požara. Iz osobnog iskustva u komunikaciji s Ministarstvom obrazovanja znam da tamo radi nemali broj birokrata kojima se fućka za učenike. To su ljudi koji nemaju pedagoškog senzibiliteta jer su u komunizmu naučeni da slijepo izvršavaju naređenja i ne mogu misliti vlastitom glavom, tako da se i učenike u našim školama ne uči da misle vlastitom glavom. (Sutra će nam zemlja biti kolonija, ako nije već i danas!).

Takvi su i mnogi ravnatelji, pa i stariji nastavnici po školama, ja ih znam barem pet, šest takvih ravnatelja škola s nekoliko stotina učenika samo u Zagrebu (vlasnica jedne opće privatne gimnazije u Zagrebu doslovno je frizerka po zanimanju i »ravnateljica-nadzornica«, ali i ona ima sve potrebne dokumente za registraciju itd.). Upravo zato što sam učenike učio da misle vlastitom glavom bešćutni su me birokrati izbacili iz školskog sustava, bez prava na žalbu, kao kada su u bivšem Sovjetskom Savezu ljudi nizašto osuđivani na 20 godina robije u gulagu.

Doslovno nikada do danas nisam u Republici Hrvatskoj dobio stalno zaposlenje jer ne želim podmititi ravnatelja(-icu) neke gimnazije niti nekog namještenika u ministarstvu. Bio sam i na Zavodu za zapošljavanje dvije godine i nije mi bilo teško odlaziti u gimnazije na zamjene u trajanju od samo dva ili tri tjedna. Čudom Božjim u posljednjih osam godina, otkad sam diplomirao, predavao sam dva puta po jednu školsku godinu, a ostatak u obrocima i s prekidima. Unatoč tome su me maturanti X. gimnazije u Zagrebu izabrali školske godine 2001./2002. za »najboljeg profesora generacije« te dobih i službenu školsku nagradu. Čestitao mi od kolegica i kolega je malo tko, a ravnateljica ni pod koju cijenu.

Početkom godine (27. siječnja 2004.) detaljno sam ministra Primorca svojom predstavkom upoznao sa stanjem u našem srednjem školstvu. Kao čovjeku koji je došao sa strane dao sam mu presjek što se zbiva u našim školama, u zbornicama i učionicama, i dobronamjerno ga upozorio da će ga pojesti birokratski zmaj ako se ne obračuna s birokratima u ministarstvu i po školama. Naveo sam ministru i primjere kršenja ljudskih prava, poput lažnog optuživanja učenika i mentorice novinarske sekcije u jednoj gimnaziji za seksualne radnje, samo zato što je ravnanteljica na mjesto mentorice htjela postaviti svoju prijateljicu itd. Ima nastavnika koji na poslu puše marihuanu i dolaze pijani na posao, ali podobni su sustavu i rade cijeli život (kao da je školski sustav socijalna ustanova!?) Rade frustrirani i neki nikakvi nastavnici, koji povrh toga uvode disciplinu masovnim dijeljenjem negativnih ocjena bez provjere znanja. (To je opća pojava u svim našim školama, i privatnim i državnim, a radio sam i u jednoj i drugoj.) Rade i neki koji uopće nemaju diplomu, ali su podobni korumpiranom sustavu.

Do danas od g. ministra nisam dobio odgovor na predstavku, jer tko sam ja? Nitko i ništa! Umjesto odgovora došao je bezobrazan birokratski odgovor da se mogu obratiti Općinskom sudu. Zar je poslodavac sud ili ministarstvo? Vratio sam taj idiotski dopis natrag u ministarstvo s opaskom da ga mogu upotrijebiti umjesto WC-papira. Kad sam protestirao, ministar je naredio državnom tajniku za srednje školstvo, prof. Janjiću, da sa mnom u Ministarstvu obavi razgovor. Državni tajnik je došao na razgovor ravno s ručka, sa zakašnjenjem od 15 minuta, a da nije znao o čemu se radi? Složili smo se da se preko javnih natječaja škola u pravilu nitko ne može zaposliti jer je sve unaprijed namješteno. Ali g. ministar glede takve jedne diskriminacije poduzeo nije ništa.

Na kraju mi je državni tajnik za srednje školstvo rekao da »sam u pravu, i neka se ne predajem u svojoj borbi za ostvarenje pravde«, i čiča miča, gotova priča. Tresla se brda, rodio se miš. Nakon ponovno protesta, zvao me na razgovor ministrov pomoćnik, g. Ujević, koji je sa mnom prešao moje i njegovo etničko porijeklo i prošetao od Zagreba do srednje Bosne, Kupresa i Imotskog, da bi na kraju u vezi s nepravednim otkazom koji sam dobio u školi rasistički napomenuo da mi nema povratka u školu jer je ravnatelj koji me izbacio na ulicu njegov kolega i prijatelj. I točka. Valjda zato što poput njega nisam bio član Saveza komunista Jugoslavije.

Zato što je znao, a nije ništa poduzeo. Njegova inspekcija u ministarstvu, koja bi trebala nadzirati pravilnost rada škola, ispija s ravnateljima hektolitre kave i međusobno se tapšaju po ramenu i principu »jedna ruka drugu mije«. (Zato je ministar i osnovao posebno povjerenstvo jer je inspekcija nikakva. Ali zašto ne otpustiti korumpirane inspektore?) A to što se masovno namještaju podaci u školskim imenicima o navodno ispredavanoj nastavi, nikome ništa! A to što se u osmim razredima osnovne škole masovno dijele petice, bez ikakvog kriterija, nikome ništa. Pa naša zemlja bi s tolikim brojem odlikaša trebala imati najveći BDP na svijetu po glavi stanovnika. Na kraju nas kao čekićem pogodi statistika koja hladnokrvno govori da Hrvatska ima samo osam (8) posto visokoobrazovanih ljudi. Prosjek Europske unije je 25-35 posto. Uvjeren sam da nisam jedini koji je ministra brifirao o jadnom i zabrinjavajućem stanju u školstvu, ali ministar kao da je pao s kruške!? (Predsjednici školskih sindikata su još gori od ministra, gledaju samo svoje trbuhe).

Poznat kao radoholičar, od sumraka do zore, ministar je počeo gasiti požar od sumraka do zore jer se boji dirati u birokratski osinjak u ministarstvu i po školama. Od tolikog broja nezaposlenih profesora, nastavnika i učitelja, njemu rade ljudi po školama i u ministarstvu, ne samo iz doba vrhovnika Franje Tuđmana, nego još iz doba maršala Tita. Znači, rade ljudi iz kamenog doba, a nalazimo se u dobu nanotehnologije. Ministar Primorac od nastavnika traži besplatni angažman čuvanja učenika po sportskim dvoranama preko »ferija« jer misli da i oni trebaju raditi po 16 sati kao i on. Ali, gospodine ministre, ne pravite se važni s vašim navodnim dugotrajnim radom. Možete farbati naše naivne i neuke ljude, ali ne one na Zapadu jer tamo menadžeri moraju raditi minimalno 12 sati dnevno jer od običnog radnika primaju minimalno 3 do 4 puta veću plaću, kao što i Vi, gospodine ministre, primate 3 do 4 puta veću plaću od gimnazijskog profesora.

Na kraju poručujem premijeru Sanaderu (HDZ) da njegovi ministri i ministrice moraju biti, ne samo kompetentni (ako uopće jesu politički i stručno-kompetentni), nego i hrabri, a dr. sc. Dragan Primorac je navodno svjetski forenzičar i što šta, ali ne i hrabar, a u odnosu na mene je kukavica, jer me diskriminira kao da živim u Južnoafričkoj Republici prošloga stoljeća! Sram Vas bilo! – reagira prof. Goran Juršić iz Zagreba.