Tko je u zadnjih, politički i ekonomski krajnje dramatičnih, ali i vrlo obećavajućih 15 godina, pobrao najveću korist od otvaranja 30 zemalja srednje, sjeverne, južne i istočne Europe sve integriranijoj Europskoj uniji, a tko trpio najveću štetu od dosad najuspješnijeg, najbržeg i najprofitabilnijeg prodora ponude europskoga Zapada na Baltik, Jadran, Crno more pa sve do središta Rusije kao nove naftne supersile i za EU najizazovnijeg tržišta?

Najveći gubitnici tog širenja zapadnoeuropske ponude na zaostaliji europski sjever, istok i jug po prirodi stvari su unazad 15 godina bile nacionalne ponude tih 30 zemalja »u preuzimanju«, koje su zbog propadanja brojnih poduzeća i banaka dospjele u višegodišnju depresiju. Potpuna liberalizacija njihovih tržišta za EU-robu, usluge i investicije s jedne je strane dodatno gušila tradicionalnu domaću proizvodnju i izvoz, a s druge potaknula domaću potražnju za novim proizvodima i uslugama, osobito kroz uvoz informatičke i telekom-robe, automobila i proizvoda široke potrošnje, ali i na račun preporoda domaćeg uslužnog sektora, osobito trgovine i turizma. Tako je i novih deset članica u Europsku uniju 1. svibnja ove godine ušlo sa znatno višim bruto-domaćim proizvodom od ostvarenog tijekom 1989. godine, ali i sa znatno višom stopom nezaposlenosti.

I umjesto da te nove velike koristi od neočekivano lakog širenja zapadnoeuropske ponude rezultiraju padom stope nezaposlenosti u »staroj« Europskoj uniji, sve do ružičastog stanja pune zaposlenosti (kao u Americi), nalaženje stalnijeg radnog mjesta postaje prvorazredni problem i u »staroj« EU-15 i u najnovijoj EU-25. U EU-15 stopa nezaposlenosti u kolovozu je iznosila 9,7, a u EU-25 blizu 11 posto. Tako je i zadnje istraživanje londonskoga »Economista« pokazalo da je u percepciji običnog euro- građanina glavni problem i najveća nada u traženju i nalaženju novog, stalnijeg, odgovarajućeg ili kvalitetnijeg radnog mjesta, a ne u višim sigurnosnim, političkim ili konstitutivnim pitanjima.

Tijekom davnih 60-ih, 70-ih, pa i dijela 80-ih godina prošlog stoljeća većina je europskih zemalja ubirala plodove gotovo pune zaposlenosti. Danas, međutim, većina strahuje od rastuće nezaposlenosti: stopa nezaposlenosti je početkom rujna u Italiji iznosila devet, u Francuskoj deset, u Njemačkoj i Španjolskoj 11, a u Belgiji čak 13,5 posto. Istodobno je u skupini deset najnovijih članica EU-a iznosila prosječnih 15 posto, a u ostalim tranzicijskim zemljama, koje su još izvan Europske unije, prosječno previsokih 22 posto.

Sretan izuzetak iz tog sivog EU-trenda je Irska, koja ubire plodove pune zaposlenosti, ali koja je unazad 30 godina podigla svoj BDP po stanovniku s razine od 60 posto prosjeka tadašnje Europske zajednice na današnju razinu koja je već gotovo četvrtinu viša nego u Europskoj uniji. U tome su joj svojim izravnim ulaganjima pomogle velike američko-europske multinacionalke jer im je u strateškom interesu prosperitetna Irska, kao čimbenik političke stabilnosti Velike Britanije i veza između SAD-a i EU. Te, uglavnom iste ili njima slične velike kompanije i banke, u slučaju Hrvatske, koja ima manje važnu ulogu u globalnoj taktici Zapada, ovdje žele osvajanje bez velikih ulaganja, i zato će hrvatski put u Europsku uniju biti krajnje neizvjesna igra.

Hrvatska će tijekom 2004. – prema paritetu kupovne moći – najvjerojatnije ostvariti bruto-domaći proizvod po stanovniku od 6.500 dolara, dok će istodobno EU-25 ostvariti svoj BDP per capita od najmanje 27.000 USD. Time bi Hrvatska dospjela na razinu svog BDP-a po stanovniku, koji će biti vrijedan samo kao 24 posto BDP-a per capita u EU-25. S te se razine do koristi od uključivanja u punopravno članstvo Europske unije za većinu hrvatskih građana, za državni proračun i za gospodarski i kulturni identitet zemlje, u slučaju da se to čudo ulaska u EU dogodi već 2009. ili najkasnije 2012. godine, može u najboljem slučaju stići tek poslije 2030.!

S udjelom u europskom bruto-proizvodu, koji ni za 20 godina neće biti veći od tri tisućinke jednog postotka – ne zaustavi li predaju svojih najvrednijih potencijala strancima i sama ne pokrene okrupnjavanje vlastitih preostalih kompanija radi liderskog nastupa na tržištu jugoistočne Europe, s pojedinim nišama na tržištu EU – Hrvatsku će, da li kao članicu EU ili kao njezin prirepak, pratiti imidž kolonije. Uostalom, umjesto da mašta o irskom čudu, Hrvatska bi morala pratiti slučaj integracije bivšeg DDR-a u SR Njemačku: istočne pokrajine, naime, i danas, 15 godina nakon pada Berlinskoga zida, imaju dvostruko višu stopu nezaposlenosti (kakvu ima i Hrvatska!) nego one na zapadu, unatoč izravnim ulaganjima od gotovo sto milijardi eura.

Italija 11 %

Francuska 10 %

Njemačka 11 %

Španjolska 11 %

Belgija 13,5 %

Super-profite, prema izvornim podacima tih novih osvajača tržišta preko Berlinskoga zida i »željezne zavjese« (srušenih povijesne 1989.) ostvarili su: Volkswagen, Daimler-Chrysler, Peugeot i Renault (automobili), Philip Morris i BAT (cigarete), British Petroleum, Royal Dutch/Shell, Total i ENI (nafta), Siemens, Vodafone, Nokia, SAP i Deutsche Telekom (informatika i telekomunikacije), Deutsche Bank, UBS, HCBC, Banca Intesa, Lloyd's, Allianz i UniCredito (bankarstvo i osiguranje), Metro, Marks&Spencer i Billa (trgovačke mreže), WAZ i RTL (mediji), Hilton grupa i TUI (turizam), itd. Gotovo svi ti mega-osvajači prodrli su i do krhkoga, ali atraktivnog hrvatskog tržišta, na kojem su osvojili već ključne čuke s kojih im puca pogled na pomalo već »njihovu Hrvatsku«.