Što je to tako fascinantno u Marcusu Wolfu, šefu obavještajne službe komunističke istočne Njemačke, da mediji objavljuju hvalospjeve njemu i njegovim memoarima »Čovjek bez lica«? Što je to tako neodoljivo, pa se dive »karizmatičnome vođi« kao da je James Bond zašao u kakvu dolinu neizlječive dosade? Jer je Marcus Wolf tridesetak godina vodio špijunsku službu jednoga od najrepresivnijih europskih komunističkih režima, rušeći liberalnu demokraciju sa strašću i uspjesima. To je Wolf, ni manje ni više.

Neobična je ta navada da se o metodama olovnoga komunizma govori s dozom blagonaklone nostalgije. Tako Wolf danas lamentira kako je »do zadnjeg časa vjerovao u opstanak DDR-a i socijalizma«, te nas ponosno uči kako su istočnonjemački špijuni bili najbolji špijuni, jer da su »vjerovali u ono što rade«. Govori se o tehnologiji, metodama, učinkovitosti; o naravi režima za koji je izgarao, i za koji se upleo u ubojstvo četiriju političkih protivnika, tek prigodno: »Odgovoran sam što nisam mogao spriječiti da taj sustav u stvarnosti kompromitira predivne ideale...« Kao da je sprečavao! Kao da taj sustav nije – kreirao!

Pa dobro, komunizam je samo još arheologija, i Nijemci su se s Wolfom pomirili, kapitalizam patnju žrtve srozava na »business as usual«, pa zašto da Hrvati, čiji je komunizam u odnosu na Wolfov bio demokratski raj, sad naknadno jamraju uprazno? Ali malo poštovanja prema svim onim nepotrebnim žrtvama komunističkoga Istoka, kao i zrnce sumnje prema »karizmatičnome vođi« Wolfova tipa, ipak možda ne bi manjkalo. Jer »bondizacija represije«, koja šarafiće sustava nasilja pretvara u estradne zvijezde, zamagljuje povijesnu istinu i izokreće dobro i zlo. A o njima se uvijek na kraju radi, ma što tvrdili tehnolozi ljudskih duša.