Uvježbani prema pravilima vlastitih obavještajnih udžbenika, britanski rezidenti nisu uspjeli dovoljno dugo imati uvjerljiv paravan te kontaktirati s povjerljivim ljudima/ Nova generacija operativaca MI6 zadužena za Balkan dopustila je da domaće kontraobavještajne strukture vrlo brzo doznaju što najviše zanima britanske »tajne agente«/ Prvo im je srpska kontrašpijunaža uvalila nepouzdane suradnike koji su im pričali gdje sve borave Karadžić i Mladić. Isti obrazac ponovio se u Sarajevu, a zatim i u Zagrebu

ZAGREB – Afera s britanskim obavještajcima na prostoru bivše Jugoslavije klasičan je primjer javnog kompromitiranja osobe za koje domaće protuobavještajne službe pouzdano znaju da u vlastitim veleposlanstvima imaju drukčiji položaj od onoga kakvim se službeno prikazuju. Ta metoda često se koristila u razdoblju hladnog rata, pri čemu su novinari bili značajno sredstvo u razotkrivanju obavještajnih operativaca s diplomatskim statusom. Važni pripadnici britanske vanjske obavještajne službe MI6 doživjeli su kompromitaciju upravo na prostoru na kojem vještina prikrivanja i čuvanja tajne nikad nije bila neka raširena društvena vrlina.

Uvježbani prema pravilima vlastitih obavještajnih udžbenika, britanski rezidenti (oni koji nadziru i usmjeravaju agenturu na stranom tlu) nisu uspjeli dovoljno dugo imati uvjerljivi paravan te kontaktirati s povjerljivim ljudima. Jednostavno, gotovo nitko od onih koji su im bili zanimljivi u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu nije znao šutjeti o razgovorima s tim »ugodnim i prijateljskim Britancima«. A kada to pravilo špijunskog zanata ne funkcionira kako treba, na scenu stupaju lokalni protuobavještajci i uključuju se u igru podmetanja i tajnog praćenja. Nova generacija operativaca MI6 zadužena za Balkan dopustila je da domaće kontraobavještajne strukture vrlo brzo doznaju što najviše zanima britanske »tajne agente«.

Posao obavještajnog časnika je da bude tamo gdje su i - informacije. Kako MI6 već dulje ima izravnu zapovijed od vlade Tonyja Blaira da dozna sve o ratnim zločincima s prostora bivše Jugoslavije, te da tajno izravno pomaže haaškom tužiteljstvu, ne treba čuditi tolika britanska aktivnost na tom planu. Za sve koji su godinama proučavali ustroj MI6 i njegove sjajne pothvate u prošlosti (posebno razdoblje u nadmudrivanju s obavještajno-sigurnosnim službama nacističke Njemačke u Drugom svjetskom ratu) takav šlampav pristup je razočaravajući. On će se negativno odraziti na ukupnu reputaciju MI6, koja je ionako poljuljana zbog nekih krivih procjena o Iraku i pravim namjerama Saddama Husseina.

Zapravo, MI6 nije bio još u prikupljanju tih podataka. Problem je u tome od koga je kupovao takve informacije. Glavni izvor bili su irački disidenti od kojih su mnogi u moralnom smislu bili na nižem stupnju od pripadnika Saddamova režima. Od njih su stizali uglavnom lažni i pretjerani izvještaji (ali dobro upakirani i usmeno uvjerljivo predstavljeni). Ti »dečki iz Londona« (gdje se okupljao najveći broj Saddamovih protivnika i neistomišljenika) zavarali su analitičare MI6 u dvije stvari: čvrsto su tvrdili da Saddam razvija oružja za masovno uništenje te da će ih sigurno (za 45 minuta) upotrijebiti ako dođe do nove savezničke invazije na Irak.

Irački disidenti nisu samo blebetali: sa sobom su obično nosili gomilu originalnih »tajnih« dokumenata raznih iračkih ministarstava koja su navodno punom parom radili na ABK-oružju. Većina tih papira bile su dezinformacije visoke kvalitete (na primjer ona o pokretljivim biokemijskim laboratorijima) koje su Saddamovi protuobavještajci putem disidenata lansirali u ruke MI6, dakle upravo ono sredstvo s kojim su britanske tajne službe varale i tukle Hitlera. Da stvar bude još gora, dio tih »sto posto« provjerenih podataka MI6 je poslao CIA-i, a ona to proslijedila Collinu Powellu, američkom državnom tajniku, koji se potom osramotio u Ujedinjenim narodima (posljedica: sada CIA ne vjeruje više ni autobusnoj karti za vožnju središtem Londona).

U obavještajnom svijetu postupci MI6 i želja da se nešto dozna nisu zgražavajući, jer to svi rade (nema veleposlanstva bez aktivnog obavještajnog odjela). No, sa stajališta struke vrlo je problematično to što su si Britanci dopustili da ih se uhvati (nespremne) »spuštenih hlača«. Djeca onako slavnih očeva i djedova (misli se na britanske obavještajne asove) pala su podalje od klade.

Fran Višnar