Puštajući ovih dana u javnost probne balone na temu skore porezne reforme, čelnici Ministarstva financija kao razloga za njezino provođenje složno spominju četiri cilja: stvaranje pravednijeg, transparentnijeg, jednostavnijeg i efikasnijeg poreznog sustava. Uz to se, radi lakše probavljivosti, uzgred pripomene kako sve to moramo učiniti ponajprije zbog sebe, ali i zbog prilagođavanja poreznog sustava standardima EU-a. No koliko god je šećerili frazama za naivne i šarenom euroetiketom, predstojeća porezna reforma na području poreza na dohodak niti će biti slatka za građane niti europska za ekonomiju. Štoviše, ljudima će se servirati čaša žuči, a bržem rastu nacionalne ekonomije podmetnuti noga.

Riječ je o tome da je zapravo glavni cilj porezne reforme kratkoročno povećati prihode uvijek gladnog državnog proračuna, bez obzira što takvi potezi dugoročno značili. Kako? Pa tako što se kane ukinuti tek uvedene porezne olakšice na kamate za stambene kredite, životna osiguranja, dobrovoljnu mirovinsku štednju, održavanje stanova..., jer se pokazalo da je po tim osnovama država ove godine morala građanima vratiti "previše" novca. A državi se baš i ne mili porezni novac vraćati u većim količinama. Osobito ne građanima koje, što se državne optike tiče, prirodno zapada da ih se porezno šiša, a ne dariva. Dakle, stvarni cilj reforme, onaj javno neizrečeni, jest: manje vraćenog novca - puniji proračun. Svi zadovoljni?

Naravno da nisu. Primjerice, građani kojima je ove godine porezna uprava prvi put vratila solidne svotice kao nagradu što su podizanjem stambenog kredita ili plaćanjem životnog osiguranja uradili nešto u korist koliko vlastitih, toliko i nacionalnih ekonomskih interesa. Time je odaslan i signal ostalim građanima da se, umjesto potrošnji, okrenu štednji, investicijskom ulaganju, brizi za budućnost svoje djece i vlastiti materijalni status u trećoj dobi. No ta je dugoročna i pametna logika, odavno uobičajena u razvijenim zemljama, u ovoj kratkoročno i kratkovidno orijentiranoj zemlji očito "plesala" tek jedno ljeto. K vragu pamet i dugi procesi, skupljaj novac sad, a sutra - što bude!

Znate li što će sutra biti s takvom logikom? Ništa! I to ništa u doslovnom smislu riječi. Kao suprotnost pojmu "nešto" koji bi se ispunio raznim poželjnim sadržajima za nacionalnu ekonomiju i za građane Hrvatske da se s poreznim olakšicama nastavi. Kako? Primjerice tako što porezno poticanje građana da uzmu stambene kredite rezultira njihovim okretanjem dugoročnoj štednji kako bi dobili niže kamate, a ta štednja onda postaje zdrava osnovica za investiranje banaka u gospodarstvo bez posuđivanja kapitala u inozemstvu koji pumpa vanjski dug zemlje. Istodobno, time se jača potražnja za novim stanovima, što donosi poslove građevinskoj branši, ali brojnim drugim industrijskim i uslužnim tvrtkama, budući da je stan složen proizvod. To dalje znači poticaj otvaranju novih radnih mjesta, čime se ljude s burze rada i raznih socijalnih sisa države seli u svijet rada. Slična se razvojna priča s poželjnim ekonomskim sličicama može se složiti i pri uplatama ljudi za životna osiguranja jer je opet riječ o štednji kao osnovi investiranja, ali i novčanog rasterećenja države od socijalne brige za ljude u starijoj dobi ili djecu, ako zlom sudbinom, ostanu bez roditelja. Jednaki mehanizam državno-osobne koristi pronaći ćete i u poreznim olakšicama za kupljene privatne zdravstvene usluge.

Izgovor? Kako se to već uobičava, naši stambeno zbrinuti i saborskim mirovinama dovijeka osigurani državni oci - uperili su pravednički prst u krivce za "otimanje" poreznoga novca državi. Umjesto da korist od poreznih olakšica imaju najsiromašniji, zagrmjeli su s visine, povrat mahom ostvaruju bolje stojeći građani. "Mrski bogatuni" što imaju dvije plaće u obitelji koje nisu minimalac, pa im se prohtjelo kupovati stan na kredit, umjesto da nastave sjediti u podstanarstvu kao sav ostali pošteni siromašni svijet. Ili su čak, zamislite molim vas tu rasipnost, počeli uplaćivati 200-300 kuna mjesečno za životno osiguranje. I da onda takvima država još daje porezne olakšice. Ma haj’te molim vas!