Ako je politika umijeće mogućeg - laganja, ima li mjesta čuđenju što političari izvrću činjenice prema dnevnoj dozi interesa njihove pastve? Uzrujani poljodjelci nedavno su resornog ministra Čobankovića nazvali lažljivcem, jer je uradio ono što su nedavno i sami proricali, a on ih je upravo zbog toga okrstio lažljivcima. Prvi sabornik Šeks ne smatra da su obećanja HDZ-a dana iz oporbe bila lažna, nego da stranka na vlasti odgovara na drugačije izazove. Slična su se neprobavljiva izmotavanja čula i od Račana kada je obrazlagao zbog čega nije ispunio ono što je podignutim prstom zagovarao prije dolaska u Banske dvore.

Takvim bismo primjerima šatro logike mogli ispuniti cijelu knjigu i sve bi opet bilo isto. Izbori ostaju najprivlačniji reality show hrvatskoga građanina koji želi biti varan, jer jedino laž može biti sredstvo da se svima ispune sve želje. Istinu znaju svi, ona boli i od nje pomoći nema. Zato se s toliko apetita gutaju politička pretjerivanja. Ali se zato i mora postaviti pitanje o suodgovornosti birača za politiku kao sezonsku prijevaru. Laže li se onome tko želi laž kao svoju istinu?

Zna li se, recimo, što su po Ustavu ovlasti predsjednika države, kako se smiju prihvaćati tvrdnje da će neki kandidat za to mjesto u svome mandatu moći napraviti nešto što ne spada u djelokrug njegova rada? Tako je na svim razinama političkog obmanjivanja. Političari vole često "papagajizirati" podjelu vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu iako se radi tek o trodijelnoj iluziji i spremnosti da se u nju vjeruje samo zbog definicije. Jedina stvarna vlast je liderska vlast i ona nije sklona nikakvim diobama. Stranački bogovi određuju hijerarhiju od stranke do Sabora. I što ti retorički klonovi kao zakonodavna vlast mogu činiti nego provoditi egzekutivu vođe? Vlada predlaže svoje papire Saboru, stranački klubovi ih raspravljaju i u međusobnom koncediranju i teatru lažnog sukobljavanja postižu da oni dobiju parlamentarnu formu.

U stvarnosti sabornik kao autonomni zastupnik koji nema veze s izvršnom vlašću ne postoji osim u konstitucionalističkim traktatima. Radi se, dakle, o laži struktura. Jednoj od struktura, jer koliko vrsta struktura, toliko vrsta laži. Ako je, primjerice, točno da je Državno odvjetništvo 1996. pokrenulo predistražne radnje protiv Ive Sanadera zbog zloupotrebe položaja kako bi se domogao vile, čemu služe teze da je sada to isto tužilaštvo odustalo od slučaja jer je Sanader došao na vlast? Zar 1996. nije bio na (trodiobnoj) vlasti? Pašalić je nakon gubitka izbora gotovo kleknuo pred Račana da ga procesuira - kako to vlast iz tri dijela nalaže - ako je bio kriv za grijehe koji mu se pripisuju, ali to naša jedinstvena trodioba jednostavno nije omogućavala. Lijepila se za prste moćnika i teško ju je bilo odvojiti.

Narodi ove bivše, sadašnje i buduće regije igraju igru u kojoj ne mogu nikada dobiti, jer sanjaju da će novi funkcionari biti bolji od starih. Zbilja ubrzo potvrđuje da su svi političari jednaki, premda neki šire glasine da su manje jednaki da bi nakon izbora odmah priznali da je situacija takva da se moraju prilagoditi višoj sili vladajuće jednakosti. Međutim, upravo ta smjenjivost političara i nesmjenjivost realnosti možda može utjecati na promjenu političkog diskursa. Budući da političari žive u svojoj vakuumskoj kasti, oni će ponajprije radi sebe, a ne radi publike, shvatiti da moraju početi konsenzualno lagati, jer će im se jednostrane laži osvetiti već netom nakon pobjede. Zbog toga opozicija ne smije obećavati ono što neće moći ispuniti kad dođe na vlast, što doduše može proširiti repertoar argumenata pozicije u njezinoj borbi za ostanak, ali će na koncu konca vjerojatnije voditi racionalizaciji političkoga govora.