Nakon »mlaćenja gloginja onom stvari«, Glavaš je nastavio sa svojim guslarskim uratcima kojih se ne bi postidjela niti legendarna zbirku narodnog erotskog izričaja Vuka Karadžića »Crveni ban«. Mudrujući nakon incidenta na sjednici Odbora za imenovanje Glavaš se dohvatio i madraca uživjevši se u ulogu dr. Freuda: »Kada sam vidio da Željki Antunović izlazi pjena iz otvorenih usta shvatio sam da je u pitanju zdravstveni problem. Zaključio sam po simptomima da je riječ o takozvanoj partizanskoj bolesti i da nije potrebna intervencija stražara nego psihijatra, komentirao je cijeli slučaj za naš list jedan od najbližih stranačkih sudruga premijera Sanadera, navodno proeuropski orijentiranoga.

Za Glavaša to nije ništa novo. Svojedobno je prostačkim riječima izvrijeđao novinarku HTV-a Sandru Križanec jer ga je u jednom izvještaju spomenula među osobama prema kojima su poduzete sudske istražne radnje. I protiv tajnice Sabora Danice Orčić, kao i sebe osobno (!?), podnio je kaznenu prijavu jer ga je dotična optužila kako je iz saborske blagajne godinu i pol dana naplaćivao nepripadajuće mu putne troškove, sitnicu od osamdesetak tisuća kuna! Žene su ipak dobro prošle u odnosu na predsjednika Županijskog suda u Osijeku Petra Kljajića koji je bivšeg prijatelja Glavaša optužio kako mu je »ozbiljno prijetio smrću«. O čovjeku koji dirljivo obećava da će se »osobno založiti za spas radnika »Lenca«« do nedavno se nagađalo kako bi zbog nekih drugih »spašavanja« mogao biti zanimljiv haškim istražiteljima. Uostalom, on nije samo stanovao već i gazdovao tamo gdje su ubijeni Josip Reihl-Kir, Mato Šabić i mnogi drugi, tamo gdje su se dogodili Paulin Dvor i ostala masovna stratišta. A u njegove plemenite proleterske namjere najbolje su se uvjerili radnici »Valpova«, »Belja«... Ne treba se dakle čuditi što je kod Glavaša agresija ovih dana progresivno uznapredovala. Onome koji se prije petnaestak godina nije libio poslati »kalašnjikove« kako bi se obračunao s novinarima, stanje se bez liječenja nije moglo popraviti niti danas kada jednoj ženi prijeti stražarskom nogom u guzicu.

Pa što onda nama, običnim smrtnicima, preostaje kako bismo se zaštitili od pacijenata koje, unatoč opasnoj dijagnozi, jučer tate, a danas mame i tetke tretiraju kao nestašnu djecu? Ako je za psihijatra uistinu prekasno, preostaje nam tek lobotomija, iako bi u primjeni tog zahvata možda bilo stanovitih poteškoća.