Je li Nadan Vidoševič izjavio ili ne kako nitko nema petlje građanima reći kako stvari stoje i kako je situacija u gospodarstvu blizu katastrofi, pitanje je kojim se ovih dana bavila većina medija. Ne znam je li izjavio ili nije. Poznavajući ga, vjerujem da je. No, ako nije, onda je to svakako trebao i kao ekonomist, i kao dobar poznavalac gospodarskih kretanja i kao predsjednik Hrvatske gospodarske komore. Već dugi niz godina upravo iz njegovih usta i onih članova Komore čije su tvrtke pretežito izvozne stižu upozorenja o krivo vođenoj gospodarskoj politici, o makroekonomiji koja ne samo da ne potiče nego ubija izvoz. Napravljen je čitav niz dokumenata koji su dostavljani raznim vladama vezanim uz strategiju razvoja gospodarstva uz mjere kojima je trebalo spriječiti negativne trendove. Na žalost, vapaj gospodarstvenika ne stiže do ušiju političke klase, a kompetencija vođenja gospodarske politike države svedena je na političku podobnost kojom se određuje tko će i za račun koga voditi pojedina ministarstva.

S jedne strane ne postoji kontinuitet u vođenju resora zbog stalne promjene dužnosnika na svim razinama, dok s druge postoji čvrsti kontinuitet u djelu makroekonomije, fiskalne politike i bitnih odrednica kojima se usmjerava razvoj po principu - bio lijevi ili desni "ne talasaj" jer ovaj bi potez mogao izazvati inflaciju, a onaj bi mogao naškoditi socijalnom miru i ugroziti položaj vladajućih ma s koje strane oni bili. Nadan Vidošević rekao je malo i nedovoljno, vjerojatno balansirajući između surove istine i mogućnosti da njezinim iznošenjem situaciju još više pogorša. Ne samo da politika sama ne može rješavati probleme gospodarstva i društva već ne bi trebala uopće da se miješa osim da skrbi nad mehanizmima koji omogućavaju strategiju razvoja. A kako skrbi i kako je skrbila, najbolje pokazuje činjenica da je Hrvatska već sada dužna onoliko koliko je bila bivša država s 23 milijuna stanovnika prije raspada. Štoviše na dan ulaska u Eurouniju 2007. ili 2008. godine svaki će stanovnik Hrvatske uz ovakav trend biti dužan 8000 dolara.

Nadan Vidošević je počesto bio donositelj loših vijesti, no loša vijest, kada dođe do razumnog uha, zaustavlja se vrijednom, dapače jedinom stvarnom kočnicom daljnjeg srljanja u propast. Katastrofalna vanjskotrgovačka bilanca rezultat je isključivo loših poteza svih vlada od nastanka države Hrvatske do danas. Dovoljno je usporediti bilancu s početka devedesetih i onu današnju, pa i slijepac vidi da je ista obrnuto proporcionalna. Privid dobrog standarda najbolje smo vidjeli ovih dana u Poljskoj. Plaće su tamo u prosjeku i do 30 posto manje, ali su cijene takve da je kupovna moć Poljaka gotovo dvaput veća od naše. Ovih smo dana imali gospodarske susrete u Varšavi. Dva predsjednika dala su sve od sebe ne bi li uvjerili privrednike obiju strana o potrebi veće trgovačke razmjene koja stoji u omjeru 1:5 u korist Poljske i to ne na način, kako reče Mesić, da se poljski izvoz smanji nego hrvatski poveća. Ali kad se postavi pitanje kako i s čime, udari se u nepremostivi zid.

Prvo, na pitanje što ponuditi, a da bude konkuretno, što znači dobro i jeftino, teško je dati odgovor. Drugo famozni Protokol 7 još uvjek je nepremostiva prepreka za hrvatske izvoznike, jer nije spušten na nivo carinskih vlasti, pa se tako na svu hrvatsku robu iz razvikane "agende 7" plaća carina. Bilo kako bilo, kada oficijelni susreti prođu i kada u hotelu ostanemo sami, bilo da je to Rio ili Sao Paulo ili Bukurešt ili Varšava, tada se dvadesetak posljednjih Mohikanaca hrvatskog izvoza tu u stranom svijetu isplaču jedan drugom na ramenu, znajući da će ih, kad dođu kući, dočekati neka nova Vladina caka koja će ih još više udaljiti od svjetskog tržišta. Mene je ovaj put dočekala odluka da se poticaj (znate li što znači hrvatska rječ poticaj) smanji za 50 posto, dok 90 posto onoga što proizvedemo mi uredno izvezemo i uz ovakav katastrofalan tečaj kune.

Da bi se shvatilo da je car uistinu gol, trebao je Nadan Vidošević reći daleko više. Istina je mnogo surovija. Puno su se puta u Saboru rabile teške riječi, omiljena je riječ i lijeve i desne strane bila veleizdaja. Usudio bih se postaviti nekoliko pitanja. Kako nazvati dugoročno uporno vođenje makroekonomske politike na način da se gotovo potpuno uništi izvozno orijentirano gospodarstvo? Kako nazvati onoga tko najprije sanira banke milijardama kuna poreznih obveznika, a onda ih samo dvije godine kasnije proda za 5 do 6 puta manji iznos strancima.